Video
Ognjen Spahić, pisac iz Podgorice, objavio je do sada tri zbirke priča (“Sve to”, “Zimska potraga”, “Puna glava radosti”) i četiri romana: “Hansenova djeca”, za koji je nagrađen regionalnim priznanjem “Meša Selimović” 2004. godine, te “Masalai” (2015), “Calypso” (2017), kao i “Pod oba sunca”, koji je krajem prošle godine istovremeno izašao u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
Spahić je sa ovim romanom ušao u najuži izbor za Ninovu nagradu. Da li je to očekivao?
– Nikad ništa ne očekujem. Navikao sam na outsidersku poziciju gdje god objavljujem, bila to Srbija, Bosna, Hrvatska, ponajviše Crna Gora. A opet, u zoni mojega četveroimenog jezika, osjećam se kao doma. Finale Ninove nagrade doživio sam kao gest dobrodošlice i nagovještaj promjena kojima to priznanje gravitira posljednjih sezona. Ujedno, to bi trebao biti dokaz da sam napisao barem solidnu knjigu – kaže pisac.
Upitan kako bi ga opisao nekome ko ga nije do sada pročitao, kaže: “Teško je riječi opisati riječima. Gotovo nemoguće”.
U središtu romana su nekadašnji kapetan JNA i njegova supruga koji žive na svetioniku na Jadranu, “po kazni”, nakon što je on ražalovan jer se protivio zlostavljanju ratnih zarobljenika s Dubrovačkog ratišta u logoru Morinj, u Boki Kotorskoj.
Slikajući te likove i njihovu tragediju zbog ženine neuspele trudnoće okončane sterilitetom, kao i dvoje kampera koji traže slamku spasa za svoj brak, Spahić se bavi i krupnom temom o crnogorskoj krivici u jugoslovenskim ratovima i obračunima sa onima koji su se suprotstavili bezumlju.
Preporučeno
Pored Spahićevog romana, u finalu su i “Kontraendorfin” Svetislava Basare, “Sloboda govora” Vladana Matijevića, “Ljudi bez grobova” Enesa Halilovića, “Što na podu spavaš” Darka Cvijetića, “Prekrasne ruševine” Sava Stijepovića i “Ništa nije ničije” Bojana Savića Ostojića.
Spahić kaže da je, radeći na svom romanu, znatno manje pratio prošlogodišnju književnu produkciju, ali da dela nekih finalista poznaje od ranije i da mu “imponuje takvo društvo”.
