Video
Kolašinac Mihailo-Trujo Raketić je skoro četiri decenije bio šofer, a vozio je, uglavnom, direktore, bivše crnogorske i jugoslovenske funkcionere, književnike… Vozio je tako i predsjednika Narodne skupštine Narodne Republike Crne Gore Blaža Jovanovića, te pisca Mihaila Lalića, pišu “Vijesti”.
Kao vozač, sjeća se Trujo, zaposlio se u Šumskom preduzeću 1960. godine, odmah nakon što je odslužio vojni rok. Samo godinu nakon toga, dobio je, kaže, izuzetno važan radni zadatak, zbog kojeg je i danas ponosan.
“Tadašnji direktor mi je rekao da je sekretar kolašinskog Komiteta Miso Lakićević tražio da vozim predsjednika Crne Gore Jovanovića tokom njegovog obilaska naše opštine. Ne možete da zamislite koja je to bila čast i priviliegija. Sredio sam kola, obukao sam se najbolje što sam mogao bijela košulja i odijelo. Bio sam presrećan i uzbuđen. Imao sam samo 22 godine, a dobio sam zadatak da vozim predsjednika Republike. Mnogo je to bilo”, kaže on.
Preporučeno
Dobio je, priča Trujo, precizne instrukcije da ne smije vozititi brže od 40 km/h, a dok je čekao da predsjednik ustane iz bašte hotela, uz njega je stalno bilo obezbjeđenje. Jovanović je želio da obiđe trasu sadašnjeg magistralnog puta ka Podgorici, pa su se zaputili ka Morači. Svuda ga je dočekivalo mnogo ljudi i to je bio važan događaj u varoši.
“Iako sam znao da ne smijem voziti brzo, od uzbuđenja i ponosa, zaboravio sam na trenutak na to i malo brže naišao na lokvu. Kako su prozori ‘GAZ’-a bilo otvoreni, voda je poprskala po bijelom Blažovom odijelu. Lakićević koji je sjedio pozadi me počeo grditi, a predsjednik je, potpuno smireno, kazao ‘Ih, veliki posao’ i očistio fleke. Sve vrijeme je sa mnom pričao, više nego sa lokalnim funkcionerima koji su ga pratili. Pamtim ga kao jako prijatnog i duhovitog čovjeka, politički položaj ga nije učinio osionim i nadmenim”, kaže Trujo.
On je još nekoliko puta vozio Jovanovića, uglavnom do njegove vikend kuće, koja je bila na Vranjaku, na Bjelasici. Kao posebno iskustvo pamti i dan proveden sa književnikom Mihailom Lalićem. Dobio je zadatak da pisca povede u obilazak Bjelasice.
“Na kapiji repetitora na Zekovoj glavi domar je bio jako neljubazan, ko zna iz kojih razloga. Meni je dozvolio da uđem, Laliću nije. Džaba sam objašnjavao da je to čuveni književnik i molio da nas pusti. Domar je bio grub i psovao je, a pisac ga je počeo grditi zbog takvog ponašanja. Malo po malo zapođela se svađa, pa skoro i tuča, tako da sam ih morao razdvajati. Sjećam se Lalićeve neposrednosti, lijepog govora i ophođenja”, sjeća se on.
Vozio je, sada vremešni Kolašinac još mnoge funkcionere. Sa nekima je ostvario i prijateljstva. Nikada, kaže, nije doživio ni jednu neprijatnost, nikada ga nijesu tretirali kao osoblje. Bio je šofer Andriji-Andru Mugoši, istaknutom crnogorskom revolucionaru, političaru i državniku.
Za Beograd je, 60-ih prošlog vijeka, putovao sa predsjednikom Centralnog komiteta (CK) Narodne omladine Jugoslavije (NOJ) Tomislavom Badovincem, a vozio je i tadašnjeg “prvog omladinca” Crne Gore Voja Srzentića…
“Volio sam to da radim. Uvijek sam bio spreman za put i u gepeku imao odijelo. Izgleda da nijesam ni loše radio svoj posao, s obzirom na to da su me, iako sam bio zvanično zaposlen u Šumskom, često biraU za šofera. Jedno vrijeme sam više vozio za CK NO Crne Gore, nego za firmu iz koje sam primao platu. Ulazio sam u kuće nekih funkcionera kao u svoje i sve su to dani i ljudi koje vrijedi pamtiti”, kaže Raketić.
Volan nikad ne bi mijenjao za kancelariju
Raketić kaže da je nerado prihvatao druge poslove, koje su mu davali u preduzeću. Za volanom se osjećao najbolje.
“Jedan od direktora bio mi je dao kancelarijski posao, odnosno obavezu da oblazim i kontrolišem gradilišta. To je trajalo devet mjeseci, pa sam došao kod njega i kazao ‘Nije ovo za mene’. Uvažio je moju molbu i, nešto više od pet godina, vozio sam teretno vozilo, a poslije, opet, bio šofer direktorima. Brzo su se mijenjali i bilo ih je mnogo, a ja sam bio nepromjenjiv”, kaže on.
Privatnost se mora poštovati
Na Trujov rad nikad nije bilo zamjerki, čak ni kada je vozio visoke funkcionere. Posao vozača, kaže on, nije ni jednostavan i treba, osim onih koja se odnose na saobraćaj, poštovati mnoga pravila.
“Nikada nijednog direktora nijesam opanjkavo. Nijesam po gradu prepričavo detalje razgovora, koje su funkcioneri vodili u kolima. Bio sam profesionalan i poštovao one koje vozim. Mada, bila su to drugačija vremena, pa i ljudi. Moguće, da je sve bilo jednostavnije, pa ni meni nije bilo suviše teško da se ‘postavim'”, zaključio je on.
