Video
Uz Nacionalni park Biogradska gora, njegovo jezero, kao i ostala okolna jezera i planinu Bjelasicu, oduvijek postoje brojne priče i legende. Neke su narodne, a za neke postoje tvrdnje i da su istinite. U svakom slučaju, pripovijedaju se i danas, pišu Vikend novine.
Preporučeno
Početak priče pripada vremenu nakon oslobođenja od Turaka. O tome kako je Biogradska gora pripala crnogorskom kralju Nikoli.
Nekadašnji direktor Nacionalnog parka Gojko Vlahović koji je na tom rukovodećem mjestu bio od 1965, pa sljedećih 14 godina, ispričao je za VN tu priču.
Kraljeva podjela
“Po oslobođenju Kolašina od Turaka, kralj Nikola je našao za shodno da podijeli planinu Bjelasicu na dva plemena: Moračko i Rovačko. Izašao je na Kordelj kod Vranjaka, mjesto sa kojeg se vidi cijela planina Bjelasica, i odatle je izvršio diobu. Nakon što je odredio tu podjelu, obratio se glavarima rovačkim i moračkim riječima: ‘Ja vama, dragi moji, svima dadoh dio ove planine, a vi meni ne dadoste ništa. Kako bi bilo da mi dadnete onu lokvu i onu šumu oko nje’, rekao im je kralj Nikola. A baš sa tog mjesta se zapravo odlično vidjela Biogradska gora i u njoj jezero. I tada glavari moračkih i rovačkih plemena, a očigledno zadovoljni podjelom planine, uskliknuše: ‘Nema problema, gospodaru'”, priča Vlahović.
Tek, prema riječima Vlahovića, istog časa kad je dobio jezero i šumu, odmah je postavio lovočuvarsku službu sastavljenu od perjanika, a za komandira imenovao kapetana Mata Vujisića.
“Sagradio im je jednu kućicu na mjestu današnjeg lovačkog doma koja je, nažalost, baš tom gradnjom i srušena, mada nije zahtijevala neke velike investicije da ostane u prvobitnom položaju. Svejedno, u toj kućici su bili smješteni lovočuvari perjanici, a u drugoj prostoriji pored ostave nalazio se kapetan Vujisić. To je bila tako stroga lovočuvarska služba ako je neko ušao slučajno sa sjekirom u prašumu, perjanici su imali pravo da ga ubiju. Tako da tada niko živi tamo nije mogao ‘nosa promoliti’. I na konto toga, kako je Mato Vujisić postavio red, postoji i priča da kako je Mato obilazeći jezero stazom okolnom naišao na medvjeda. I kad je medo ugledao njega sa kapetanskim grbom, skočio je u stranu i podigao šapu u znak pozdrava. Poslije je ostalo da se govori pozdravljam te kao međed Mata”, kaže uz osmijeh Vlahović.
Legendu o nastanku Biogradskog jezera i same Biogradske gore ispričao je za VN i šef Službe fizičke zaštite i sadašnji čuvar u NP Mile Rnković koji, radeći ovaj posao već 20 godina, gotovo da se sjedinio sa neponovljivom prirodom prašume. Na mjestu gdje je magistralni put i ulaz u zonu parka, odnosno na suprotnoj obali rijeke Tare, prema njegovoj priči, nekad je bio grad koji je i danas u toponimima obilježen kao Gradac.
“Grad je bio okružen gorom i tako je dobijen naziv Biogradska gora. A kada je riječ o nastanku Biogradskog jezera, i danas se na njegovoj sredini, kada se voda povuče u ljetnjem periodu, može vidjeti guvno. Čak, ova legenda može biti i potpuno istinita na osnovu toga. U ta davna vremena na mjestu gdje je sadašnje jezero bila je ogromna površina zasađenog žita, a mjesto gdje se vrše žito naziva se guvno. Kada su dva brata htjela da vrše žito, posvađala su se oko usjeva, odnosno oko podjele žita. Tada se njihova majka umiješala pokušavajući da ih smiri. No, kako nije uspjela, jedan brat je ubio drugog. Onda je majka proklela taj prostor zasađen žitom rekavši: ‘Dabogda se otvorilo sinje more’. Tako je, po toj legendi, i na tom mjestu provrela voda i nastalo Biogradsko jezero. A guvno i dan-danas postoji tu, na sredini jezera”, objasnio je Rnković.
Svatosavsko groblje
Oni koji prošetaju Bjelasicom naići će i na mjesto koje se zove Svatovsko groblje. Ova priča predstavlja i jednu od najtužnijih ovdašnjih legendi koje se mogu čuti, a koju svako ko je jednom posjetio ovaj predio zna.
“Jednom su, u ta davna vremena, preko Bjelasice krenuli svatovi od Mojkovca za mladu. U povratku ih je srelo jako nevrijeme. Mećava i oluja ih je tu i zamela. Na tom mjestu su se i svatovi smrzli. A danas, na tom istom mjestu, postoje kamene ploče koje podsjećaju na grobove. Tako se i taj prevoj Bjelasice zove Svatovsko groblje. Taj prevoj je karakterističan i po tome što na tom mjestu stalno duvaju vjetrovi, kako zimi tako i ljeti. I ko tuda prođe vidjeće da tu trava nikad ne raste. I da je tu vječiti kamen. Tako da to razbacano kamenje na prevoju nalik na grobove zapravo podsjeća na smrt svatova”, objasnio je Rnković.
Pešića jezero
U blizini jezera, nešto dublje u prašumi, postoji i jedan izvor o kojem priča Žarko Gluščević, jedan od kolašinskih vodiča i dobrih poznavalaca planine Bjelasice. Prema toj legendi, kod tog izvora, prije svanuća se okupljaju vile, a njihova pjesma privlači i mami mladiće.
“Kažu da ko se od mladića u osvit zore nađe u blizini tog izvora i čuje pjesmu, ne može se otrgnuti od tih prelijepih glasova, već ide pravo do vila. a one tom pjesmom mame mladiće i zauvijek ih odvode sa sobom”, kazao je on.
Na kraju, jedna od najljepših, ali isto tako i tužnih legendi, priča je o Pešića jezeru, kao najljepšem jezeru na planini. Uz ovu idu i krilati konji, vile i mladić koji se prezivao Pešić i o čijoj se ljepoti nadaleko zborilo. Gluščević tvrdi da bi ova legenda mogla biti skoro pa istinita.
“U davna vremena pričalo se da po mjesečini iznad jezera leti bijeli konj modrozelenih očiju baš kao što je ovo jezero. Vile koje se kriju u šumi pokraj samog jezera očarane njegovom ljepotom skupe se na jednom mjestu i do zore gledaju u taj ples nad vodom. Zbog takvih dešavanja ljudi nijesu skupljali hrabrost da se u tu priču uvjere, već su se držali podalje od jezera. No, bijaše jedno zgodno momče, Pešić se prezivao, a ostalo da se priča kako je bio delija pravi, pa se o njegovoj ljepoti nadaleko čujalo. On riješi da se noću kupa u jezeru bez obzira što su ga od toga svi odvraćali. I tako je jedne noći otišao na jezero, skočio u njegovu dubinu i nikad više nije izronio. Kažu da su vile bile toliko ljubomorne na njegovu ljepotu da su ga udavile u jezeru. To je zapravo bio i jedan jedini put da se na ovom jezeru neko udavio, a tako je i dobilo ime Pešića jezero”, kazao je Gluščević.
Kao zaštitni znak Biogradskog jezera ostaće svakako i priča koja je već ušla u legendu, o jelenu Janku i košuti Kati. Jelena su, nažalost, lovočuvari ustrijelili, iako su ga sami pripitomili, dok je košuta uginula mnogo kasnije, prirodnom smrću.
“Lovočuvar Mato Bulatović je na Biogradskom jezeru živio sa porodicom u lovočuvarskoj kući. Tih šezdesetih godina prošlog vijeka Nacionalni park je vrvio od divljači, pa je tako Mato pripitomio jelena i dao mu ime Janko. Svakodnevno ga je hranio. Kad god bi Mato zvao Janka, on bi se odnekud poj avio ili sam ili sa košutom Katom ili čak sa cijelim krdom. Bio je prava atrakcija i simbol parka. Ipak, znao je biti i veoma nezgodan u vrijeme parenja. Bilo je sa njim i komičnih situacija, kada ga je zadirkivao Kolašinac Božidar Vlahović, a tada bi ga Janko pojurio. Božidar je bježao oko drveta, a Janko sve za njim ne bi li ga rogovima kako dokučio. Onda je u vrijeme parenja Janko počeo da nasrće i na posjetioce koji zađu malo dublje u šumu. Tako je jednom tokom parenja nasrnuo i na Mata, koji mu se našao na putu. Mato je morao da se brani i sjećam se da je tada rekao: ‘Nećeš me vala ti bušiti kad me za tri godine rada niko nije bušio’, a onda je dohvatio pušku i na mjestu ga ubio. Kata je još dugo živjela, a mislim da je Mato najviše žalio za jelenom Jankom”, ispričao je Vlahović
