“Sta bih ja to imao da radim u politici gdje srce ne važi? Čak, predstavlja opasnu smetnju” – upitao se, tom prilikom, pisac koji je sve ratne godine proveo u opkoljenom Sarajevu. Zbog toga je Vešović uzivao veliko poštovanje među sugrađanima, ali i nazivan izdajnikom srpskog naroda.
No, pisac nije poricao da je izdajnik, pred onima koji sebe nazivaju četnicima i pred ljudima koji pucaju na nenaoružane civile i djecu.“I priznajem, jesam izdajnik srpskog naroda. Jer nas Crnogorce silno obavezuju naši očevi. Nadodajem se na svoga ćaću partizana kao što se Karadžić nadovezuje na svoga tatu četnika. Ne pitajte kako i zašto, to je u Crnoj Gori naprosto tako i tačka. Izdao sam onog dana kad su Karadžićevi snajperisti u Ulici bratstva i jedinstva pucali na goloruke demonstrante i na moje oči ustrijelili dvoje djece. A kako je prolazilo vrijeme, moja izdaja mi je postajala sve milija jer se ispostavilo da sam izdao ljude koji vole da pale, recimo, džamije. A ja sam uvjeren da je poštovanje tuđih svetinja temelj svakog uljuđenog življenja. Izdao sam ljude koji vole, naprimjer, igrati nogomet odrubljenim muslimanskim glavama. A za mene, ljudska glava, muslimanska ili ne, najveća je svetinja u svemiru jer to je dom ljudskom duhu koji nas diže nad životinje. Izdao sam ljude koji pucaju iz snajpera na trogodišnje djevojčice, izdao sam ljude koji iz zasjede ubijaju ljekare hitne pomoći, izdao sam ljude koji noževima urezuju krstove u muslimansko meso. Jednom riječju, izdao sam ljude koji su izdali sve moguće norme na kojima se zasniva moralni kodeks čovječanstva.”
Preporučeno
U kratkom videu, pogledajte zašto Marko Vešović nije želio u politiku i nije prihvatio visoku funkciju.
Video