Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) istakla je da evropski put Crne Gore nije samo tehničko ispunjavanje kriterijuma, već test zrelosti društva i stabilnosti institucija. Iako su u posljednje dvije godine zabilježeni određeni pomaci, oni nisu dovoljni da se govori o stvarnoj evropeizaciji zemlje. Prema njenim riječima, najveći izazov leži u nedostatku političke volje i unutrašnje kohezije oko evropske agende, što ugrožava kredibilitet države i stvara rizik od promašenih prioriteta.
“Tri su ključna uslova za 2026. godinu: vrijednosna dosljednost, aktivno uključivanje građana i društva, te puna institucionalna odgovornost. Samo dosljedna primjena evropskih vrijednosti može Crnu Goru učiniti stabilnim i pouzdanim partnerom EU. Evropski put je prilika da sazrimo kao društvo, ali to zahtijeva rad, red i disciplinu mnogih aktera”, kazala je ona.
Psiholog Radoje Cerović ukazao na dva duboka i posebno problematična procesa koji se ne vide na površini društvenih zbivanja.
“To je dramatični pad sekularnosti i pad u mjerama medjuljudskog povjerenja. Radi se o dugotrajnim procesima koji se tesko zaustavljaju ili vraćaju unatrag a krajnji efekat je trajna devastacija perspektive vladavine prava i stvaranja drustva nalik na društva EU”, istakao je Cerović.
Prof. dr Srđa Pavlović ukazao je da su pogrešne identitetske politike razorile crnogorsko društvo i da su takve identitetske politike već decenijama temeljno rastakale crnogorsko društvo fokusifajuci se na pojedinačno etnicko i nacionalno, onemogućavajući konstituisanje istinskog gradjanskog jezgra koje bi bilo sposobni da ponudi političku opciju centra. Ono što Crna Gora danas živi je metastaza identitetskih politika koja neminovno vodi cijelo društvo u tamu nepovrata.
Akademik Šerbo Rastoder cijeni da istorija istoriografije nije ništa drugo nego istorija revizionizma ako bi se ta pojava shvatila kao proces ponovnog razmatranja već poznatih ćinjenica ili postavljanja novih pitanja.
Preporučeno
“Ona je legitimni metod, ako je usaglašen sa osnovnim postulatima metodologije istorije. Međutim, ako se “revizionizam” posmatra kao ideološka konstrukcija “novih činjenica” zasnovana na prevrednovanju postojećih, bez uporišta u saznanju i novim dokazima, riječ je o političkom nasilju nad istorijom kao naukom”, pojasnio je Rastoder. “Revizionisti se, po prirodi, množe sa svakom promjenom ideološke paradigme i njih će uvijek biti. Oni nijesu nikada bili opasnost za istorijsku nauku i u tom smislu ne zavređuju pažnju. Zato njih prepoznaju kao “opasnost” prisutnu u javnom prostoru i to je polje sukoba ideologija”, zaključio je on.















