Šolić smara da nas povlačenje u svoje domove i izbjegavanje neposrednog kontakta sa drugim ljudima primoralo da svoj identitet i odnos sa svijetom svedemo na verbalni aspekt, čestu glumu i isključenje drugih oblika komunikacije.

Osim toga, suočeni sa činjencom da je društveno-ekonomsko-zdravstveni sistem pokazao da nije sposoban da nas zaštiti dovodi do tjeskobe jer smo svjesni da smo prepušteni sami sebi.

Napominje i da “rat” protiv korona virusa neće, što je slučaj i sa pravim ratovima, biti završen potpisivanjem mirovnog ugovora, već će njegove posljedice osjećati i naredne generacije, i ekonomski i psihološki.

Šta je sve pandemija i izolacija u koju nas je poslala otkrila o našem modernom društvu? Pojedini psiholozi tvrde da će posledice izolacije ostaviti veće posledice na naše mentalno zdravlje nego na ekonomiju. Pri tom, moderna tehnologija nam bukvalno ne dozvoljava da budemo izolovani u pravom smislu te riječi. Zbog čega onda tako teško podnosimo ovaj oblik izolacije?

Moderna tehnologija nam doista pomaže da budemo povezani sa svojim bližnjima, osobito sa obiteljima u situaciji kada mnogi od nas rade i žive tisućama kilometara daleko. Isto tako moderna tehnologija doprinosi tome da lakše dolazimo do informacija, te da uspoređujemo odgovor na pandemiju u našim zajednicama s načinom na koji su druga društva odgovorila na ovaj izazov. Međutim, naši životi sastoje se i od rituala u kojima ključnu ulogu igraju fizička prisutnost i dodir. Za mene je ovo nakon deset godina prvi Uskrs koji provodim u Britaniji i situacija u kojoj sam primorana da svojima u Hrvatskoj zaželim sve najbolje telefonski. Dakle sve što smo inače radili zajedno, sva ona neverbalna komunikacija od bojanja pisanica do ručka i gledanja filmova sada je onemogućena i mi smo svedeni na gledanje u kameru telefona i kompjutera, te na činjenicu da se pretvaramo da nam nije teško i da je jedino što je bitno da su svi jos uvijek živi i zdravi. Komunikacija na daljinu otežava izražavanje iskonskih emocija, zato što se pred kamerom moramo smijati, moramo pokazati da je sve u redu, ne možemo se niti propisno posvađati (što je isto bitan dio svakodnevnog iskustva), prisiljeni smo gajiti nadu da će sve ovo proći, a u mnogima od nas su stvarni strahovi od samoće, gubitka posla, bolesti, a oni se ne dijele kad ste tako daleko. Dakle trenutno smo primorani da svoj identitet i odnos sa svijetom svedemo na verbalni aspekt, na čestu glumu i isključenje drugih oblika komunikacije.  

Isto tako, u situaciji u kojoj smo doslovno prisiljeni toliko vremena provesti sami sa sobom suočavanje s činjenicom da su naše javne službe kao i zdravstvo toliko krhki i nemoćni pridonose očaju i osjećaju nemoći pred ovako neočekivanim pritiskom. Znam jako puno ljudi koji su u ovom trenutku bolesni i zatvoreni u svojim kućama sa sumnjom na infekciju COVID-19, a takve simptome sam i sama imala. Kada ne znate što vam se događa, a zdravstvena služba vam ne može pomoći osim savjetom da se odmarate i snižavate temperaturu, uhvati vas tjeskoba ne samo zato što ste bolesni, već zato što shvatite da ste prepušteni sami sebi. I ta prepuštenost samom sebi, spoznaja da sustav ne funkcionira, izuzetno utječe na mentalno zdravlje.

Jedna od privilegija moderne tehnologije je i da omogućava tzv. “rad od kuće”. Međutim i ta mogućnost postoji samo za manji krug odabranih koji imaju ili si mogu priuštiti te uvjete. U zapadnom svijetu za mnoge to nije moguće, od milijuna ljudi koji nadničare na nesigurnim ugovorima i plaćeni su po broju odrađenih sati, do radnika kojima posao nije fleksibilan i koji su prisiljeni na otkaze, tako da ova pandemija u biti otvara i pitanje privilegija, te pokazuje da su društvene razlike enormne. U tom pogledu je pandemija doista i stvar društvene klase, a trpe najviše oni čije vještine su se pokazale neupotrebljivima u drastično promijenjenim društvenim uvjetima.

Pojedini optimisti kažu da će se nakon mjesec, dva sve vratiti u normalu. Hoćemo li se uopšte vratiti u normalu i šta je, uopšte ta normala kojoj treba da se vratimo?

Mislim da optimisti pod gore navedenom normalnom u biti misle na službeni kraj pandemije. Međutim, mene je strah da će normala kojoj treba da se vratimo biti još gora od ove izolacije. Ta “normala” bit će gubitak radnih mjesta, zatvaranje malih i velikih kompanija, potreba za uspostavom drugačijih prioriteta, psihološki problemi, mogućnost da se konačno oplaču umrli, kao i vrijeme potrebno da se psihički i emocionalno prilagodimo situaciji u kojoj smo izgubili povjerenje prema institucijama, te u kojima smo uvidjeli da institucije nisu bile u mogucnosti da nas zaštite. Svi mi koji smo prošli rat i slična krizna stanja znamo da se rat ne završava potpisima na sporazumu o prekidu sukoba, već da se njegove posljedice itekako osjećaju dugotrajno, i ekonomski i u mislima i srcima ljudi, i da se prenose generacijama. Već je znanstveno ustanovljena činjenica da se traumatsko iskustvo prenosi genetski i da su djeca podložna sekundarnoj traumatizaciji. Nisam pobornik usporedbe ratova s pandemijom i korištenje metafori iz vojne terminologije u svrhu opisa pandemije (tzv. rat protiv virusa COVID-19), jer korištenje takvih metafora vodi k nepotrebnoj ideologizaciji cijele situacije, ali mislim da je dobro usporediti općeljudska iskustva i da ona mogu biti itekako korisna u sagledavanju situacije. Međutim kod nekih mogu izazvati još veću tjeskobu i potaknuti retraumatizaciju, jer nam se počinje činiti da svijet doista nije ništa naučio iz prethodnih kriznih stanja.

Šta nam je izolacija pokazala kada je kultura u pitanju? Čini se da sada imamo kulturu straha kao dominantni model…

 Vrlo je teško definirati što uopće znači taj pojam kultura, jer ga svatko od nas doživljava drugačije i može se interpretirati na različite načine. Kultura straha svakako je dominantni model i to ne samo zato što je strah prirodna posljedica tjeskobe i osuđenosti na samog sebe u ovom tipu izolacije, već i zato što strah obično vodi k traženju vanjskih razloga za interpretaciju ovakvog stanja, te okrivljavanju drugih za to što nam se dogodilo i što nam se uporno događa. Stvaraju se usporedbe i izvode zaključci do kojih u nekim normalnijim vremenima ne bi došlo, ili bi ostali potisnuti. Tako je u Britaniji na početku pandemije bilo dosta fizičkih napada na Kineze, koji su bili optuženi za širenje virusa. Dolazi do toga da se javnozdravsteni koncept higijene počinje promatrati u društvenom smislu, tipa da se čitave kulture i zajednice optužuju za nečiste uvjete života i niske civilizacijske norme (primjer Kine u kojoj se navodno jede sve i svasta, od šišmiša do pasa). Sada taj strah iskorištavanju pobornici nekih teorija konspiracija, te tvrde da je izolacija krenula radi neometane uspostave 5G mreže, a povezuje se i s donedavnim skandalom vezanim za kinesku tvrtku Huawei i sigurnosna pitanja. Dakle izolacija često puta naglašava i dodatno komplicira postojeće neriješene probleme. Nekima kultura straha i odgovara u političke svrhe, i to je nešto što će postati ozbiljan problem u post-pandemijskim vremenima.