Video
Odustajanje USS od protestne šetnje samo zbog toga što je promjenjena maršruta ne iznenađuje, jer se stiče utisak da su organizatori samo tražili izgovor da ne održe okupljanje na kom tradicionalno dođe svega nekoliko desetina ljudi – većinom aktivista USS i političklih partija. Ovaj nedostatak želje za borbom i olako odustajanje pred najmanjom administrativnom preprekom, povod je da se podsjetimo kako stoje stvari sa pravima običnog radnika u našoj državi. Podjeljene i posvađane sindikalne organizacije, redovno politizovanje radničkih problema, nedostatak hrabrosti da se radnici pobune zbog konkretnih ekonomskih tema bez upliva politike – sve su ovo razlozi što radnička prava u Crnoj Gori gotovo da i ne postoje.
Međunarodni praznik rada 1. maj trebalo je da bude obilježen danas tradicionalnom šetnjom koju već nekoliko godina unazad organizuje Unija slobodnih sindikata. Šetnja je međutim, otkazana jer je podgorička policija obavijestila da neće biti omogućena najavljena maršruta Prvomajske šetnje i obraćanje njihovog predstavnika ispred zgrade Vlade.
Iako su iz UP uredno informisali organizatora protestne šetnje da im neće biti dozvoljen prolazak pored zgrade Vlade, jer je Zakonom o javnim okupljanima predviđeno da se javno okupljanje mora održati na udaljenost od 10 metara od štićenog objekta, iz USS su “izrazili revolt” protiv, kako su kazali, “neprimjerenog odnosa nadležnih prema toj sindikalnoj organizaciji”.
Ovako olako odustajanje i ne treba da čudi, jer se na prvomjaskim šetnjama koje organizuje USS ne okupi više od stotinak građana, uglavnom aktivista USS i političkih partija, dok “pravi” radnici, ili nastave da praznuju, ili su zauzeti jer rade u nekim od privatnih firmi kojima i nije mnogo stalo do radničkih prava.
Sukob sindikata i politizacija radničkih prava
Sve u svemu, otkazivanje šetnje je samo nastavak prakse haotičnog djelovanja predstavnika radnika u Crnoj Gori. Treba podsjetiti da već godinama imamo dva suprotstavljena sindikata – USS koja važi kao “nezavisini”, “opozicioni” i Savez samostalnih sindikata koji važi za “pro-vladin”.
Ako tome dodamo povremeno “soliranje” sindikalnih organizacija, (kao što je bio slučaj sa Sindikatom državnih službenika), ali i mnoštvo granskih sindikata koji često znaju da djeluju potpuno mimo ovlašćenja centrale, jasno je kakvo je stanje u ovoj socijalnoj sferi koja je u sređenim zemljama od ključnog značaja za prava radnika.
U nedostatku sindikalne podrške radnici se u nuždi često oslanjaju na političare da riješe njihove probleme. Tako je u Crnoj Gori nakon protesta i halabuke u Željezari formirana Radnička partija, a na njeno čelo je stao bivši sindikalac Janko Vučinić. Ta partija je do prije mjesec bila dio Demokrtaskog fronta i nije bilo prilike kada u svrhu političke propagande nijesu pominjane “uništene fabrike”, “obespravljeni radnici”, “opljačkana preduzeća”…
Ovo nije izolovani slučaj, jer se opozicioni političari svako malo hvataju za ugrožena prava radnika, dok se političari vlasti kunu da su prava radnika za njih “svetinja”. Čini se ipak da to i jedni i drugi rade najviše kad je to u njihovom političkom interesu. Šta uostalom reći o politizaciji radničkih prava kada je i protest majki sa troje i više djece brutalono ispolitizovan, a organizatorka Željka Savković je i sama, sada i zvanično, ušla u političke vode kao dio Radničke partije.
Vlada radi bez konstruktivnog pritiska
U takovom ambijentu nema istinskog otpora koji bi nezavisne radničke organizacije trebalo da pružaju institucijama radi poboljšanja položaja zaposlenih, a glas radnika se ne čuje jer se brzo ispolitizuje. Vlada danas maltene radi bez isitnskog sindiklanog pritiska, a glas pozitivne kritike, koji bi mogao da unaprijedi rad te iste Vlade, se ne čuje.
Premijer Marković se hvali rezultatima Vlade jer, kako je kazao, danas imamo oko 15 hiljada više zaposlenih u Crnoj Gori nego na početku njegovog mandata.
Premijer uveliko najavljuje cijeli set mjera za unapređenje položaja radnika – poput izmjene radnog vremena u javnoj upravi, uvođenja slobodne nedjelje u sektoru trgovine i povećanja minimalne zarade za 15 odsto sa smanjenjem poreskog opterećenja rada. Sve to će, kako kaže, pozitivno uticati na kvalitet života skoro stotine hiljada zaposlenih i njihovih porodica. Nažalost, Markoviću moramo vjerovati na riječ da Vlada postiže odlične rezultate, jer glas nezavisnih sindikata odavno ne čujemo.
Brojke
Valja napomenuti da radnici u Crnoj Gori 1. maj dočekuju sa minimalnom zaradom od 193 eura, uz najave ministra finansija Darka Radunovića da će minimalac biti povećan na 222 eura 1. jula, naravno ako se “svi socijalni partneri saglase”. Prosječna zarada bez poreza i doprinosa iznosi 510 eura – za regionalne prilike nismo loši, ali smo daleko ispod evropskog prosjeka.
I na kraju se trebamo podsjetiti zašto slavimo 1. maj – u znak sjećanja na dan kada su radnici u Čikagu štrajkom i protestima počeli da se bore za osmočasovno radno vrijeme. Trećeg maja došlo je do sukoba radnika koji su bili članovi sindikata i štrajkbrehera. Kada se u sukobe umješala policija četiri pripadnika sindikata je ubijeno. To je valjda bila sindikalna borba, danas sindikalci neće ni da šetaju ako im policija promijeni maršrutu…
Preporučeno
Balša Knežević
