U prvom govoru, 4. oktobra, šef Gestapoa je, između ostalog rekao: „Većina od vas zna šta znači kada na gomili leži sto leševa, kad leži 500, kad leži 1.000. Izdržati to i – ostavljajući po strani rijetke primjere ljudske slabosti – ostati pristojan, to nas je očeličilo. To je slavna stranica naše istorije, koja nije napisana i koja nikada ne treba da bude napisana”.

U drugom govoru, održanom dva dana kasnije, Himler kaže podređenim dželatima:

“U nekom znatno kasnijem vremenu možda će se moći razmišljati o tome da li njemačkom narodu treba reći nešto više o tome. Ja vjerujem da je bolje da mi – svi mi zajedno – pošto smo izvršili to za naš narod, uzmemo na sebe odgovornost (odgovornost za djelo, ne samo za ideju) i da tu tajnu ponesemo sa sobom u grob”.

U knjizi Duga senka prošlosti Alaida Asman navodi ove riječi kao primjer “paradoksa u nacional-socijalističkoj eliti koja je planirala i izvela zločin holokausta”.

Oni bi da izbrišu tragove svog zločina, a istovremeno da sačuvaju herojski prikaz svojih zlodjela. Himler smatra holokaust za slavno poglavlje njemačke istorije, ali to poglavlje ne smije biti napisano, jer je i njemu jasno da je riječ o jedinstvenom zločinu kojim se većina baš i ne bi ponosila, ukoliko bi se o njemu govorilo otvoreno, sa iznošenjem svih detalja i fakata. “Ćutanje, zatajivanje, zaborav i želja za čašću, slavom i priznanjem ukrštaju se ovdje u krajnjoj perverziji vrijednosti”, piše Asman.

‘Šta Rusija treba uraditi s Ukrajinom’

Čak je i Himleru, okorelom nacisti i arhitekti holokausta, bilo jasno da se puna istina o holokaustu ne može saopštiti javno, te da je ona rezervisana samo za esesovce i ostale egzekutore.

Za razliku od njemačkih nacista, predstavnici Putinovog režima nisu tako stidljivi ni samozatajni. Na državnim medijima, u emisijama kremaljskih propagandista poput Vladimira Solovjova ili Margarite Simonjan, mirno se govori o uništenju Ukrajine ili o tome kako ideju da neko može biti Ukrajinac treba izbrisati jednom zauvijek.

Ako odbija da bude Rus, samo mrtav Ukrajinac je dobar Ukrajinac – tako glasi logika zvanične kremaljske propagande.

Nije tu riječ ni o kakvoj improvizaciji, niti o pojedinačnim ispadima, već o zvaničnoj državnoj politici. Nedavno je Timofej Sergejcevza za rusku državnu agenciju RIA Novosti napisao tekst kakav se nije mogao često vidjeti u istoriji čovječanstva, ako je ikada nešto slično javno publikovano, pod naslovom “Šta Rusija treba da uradi s Ukrajinom”.

Timoti Snajder nazvao je ovaj dokument “priručnikom za genocid”, navodeći kako mu je, iako je istoričar koji proučava masovna ubijanja, teško da se sjeti još nekog primjera da država eksplicitno oglašava genocidni karakter sopstvenih djela u trenutku kad ta djela postaju svima poznata.

Sergejcev detaljno izlaže plan tzv. denacifikacije i program obračuna sa ljudima koje ruska propaganda naziva nacistima. Po njegovoj računici, takva je većina građana Ukrajine, što će reći da u ovoj zemlji živi najmanje 22 miliona nacista.

Zanimljivo opažanje, toliko nacista nije bilo ni u Trećem Rajhu, desetine miliona nacista se pojavilo na tlu Evrope, a da to niko nije primjetio. Trebalo bi prvo raščistiti pojmovnu zbrku, u vokabularu kremaljskih falsifikatora riječ nacista nema nikakve veze sa značenjem koju ta riječ ima u ostatku čovječanstva.

I sam Sergejcev priznaje da pod nacizmom podrazumijeva sve i svašta, pa tako vidi nacizam u ukrajinskoj “želji za nezavisnošću i evropskim (zapadnim, proameričkim) putem razvoja”.

S druge strane, Putinov megafon priznaje i da u Ukrajini “nema nacističke stranke, nema Firera, nema punopravnih rasnih zakona”, ukratko – nema nijedne jedine karakteristike nacizma.

Ko je protiv Putina, taj je nacista

Sergejcev prosto negira Ukrajincima i Ukrajini pravo na postojanje, što tvrdi i njegov gazda Vladimir Putin, oni bi čitavu naciju i državu da izbrišu sa lica zemlje.

Svaki Ukrajinac koji odbija da prizna da je Rus – za kremaljsku propagandu je nacista. Jedinstvena definicija u istoriji čovječanstva.

“Denacifikacija će neminovno biti i deukrajinizacija – odbacivanje velike i vještačke inflacije etničke komponente samoidentifikacije stanovništva teritorije istorijske Malorusije i Novorusije, koju su započele sovjetske vlasti”, piše Sergejcev.

Drugim riječima, niko nema pravo na sopstveno opredjeljenje, već će ruski režim da određuje identitet svakome, oni će proglašavati koje nacije postoje, a koje ne postoje, ko je nacista, šta je nacizam, šta je antifašizam i sve drugo na svijetu.

A određivaće i koja država može da postoji, a koja na postojanje nema pravo, evo šta veli Sergejcev:

“Ukrajina je, kao što je istorija pokazala, nemoguća kao nacionalna država, a pokušaji njene ‘izgradnje’ prirodno vode u nacizam”. Ništa čudno za predstavnika države koja prijeti čitavom svijetu nuklearnom katastrofom, ako misle da mogu da određuju cijelom čovječanstvu da li će postojati, što onda ne bi i pojedinim nacijama i državama uskraćivali pravo na egzistenciju.

Frljanje pojmovima postalo je uobičajena praksa ruskih zvaničnika. Tako je Marija Zaharova proglasila nacistima Japan, Švedsku, Letoniju, Estoniju, Poljsku, Projekat za prijavljivanje organizovanog kriminala i korupcije(OCCRP), Kanađane, Njemce…

Po njenoj uvrnutoj logici i sumanutim tvrdnjama, Ukrajinci nisu željeli ni sa kim da dijele recept za boršč, što je očigledan primjer ekstremizma, ksenofobije i nacizma, pa je zato ruska armija izvršila invaziju na Ukrajinu. Sergejcev Ukrajinu naziva “evropskim projektom”, što znači da je za Rusiju i čitava Evropa nacistička.

Ruska imperija, od Lisabona do Vladivostoka

Jednostavno, nacista je svako ko uradi ili pomisli nešto što se ne dopada ruskom režimu. A onaj ko izvrši invaziju na suverenu zemlju, ruši gradove do temelje, sistematski ubija civile, siluje žene, pljačka i maroderiše, razara gradove do temelja, trpa žrtve u masovne grobnice, izlaže milione ljudi teroru, kao što to čini zločinačka ruska armija – taj nije nacista.

Po kremaljskoj logici, kad ruska vojska u Ukrajini ubija Jevreje koji su preživjeli holokaust, kad ruši spomenike posvećene holokaustu, to nije nacizam, već antifašizam. To je isto kao kad bi Hitler rekao da su svi na svijetu nacisti osim Njemaca, a masovno istrebljenje Jevreja i konc-logore proglasio antifašističkim djelima.

Kad ovako izvrneš sve pojmove i narugaš se istini, pravdi i svemu ljudskom, logična posljedica je pravljenje genocidnih planova za Ukrajinu.

Tako Sergejcev za onih 22 miliona i kusur “nacista “predviđa istrjebljenje ili stavljanje u radne logore. Za preživjele je rezervisao prevaspitavanje, ideološku represiju, cenzuru kojima će biti pretvoreni u Ruse. Predvidio je radikalnu promjenu obrazovnih programa, brisanje svih ukrajinskih sadržaja, kao i zatiranje ukrajinske kulture. Naziv Ukrajina će biti zbrisan sa lica zemlje, država će nestati, izgubiti suverenitet, postati dio Rusije, a ukrajinska nacija više neće postojati.

Takvu je sudbinu ruski režim namijenio Ukrajini i Ukrajincima. I ne samo njima, imaju kremaljski zlikovci mnogo šire i dalekosežnije planove.

Nedavno je bliski Putinov saradnik Dmitrij Medvedev, lider Jedinstvene Rusije, nekadašnji predsjednik i premijer – objavio kako je Putinov cilj uspostavljanje Evroazije od Lisabona do Vladivostoka. Dakle, idealno bi bilo kad bi Rusija imperiju proširila na čitavu Evropu.

Šta bi se dogodilo s narodima koji žive na ovom ogromnom prostoru Medvedev nije pominjao, ali s obzirom na teror i razaranja u Ukrajini, nije teško pretpostaviti.

Putinov fašizam

Objavljivanje plana za genocid nad Ukrajincima pokazuje da zločini ruske armije nisu nikakva slučajnost, niti improvizacija. Masovno ubijanje civila, uništavanje spomenika kulture, rušenje crkava i drugih bogomolja, zatiranje čitavih gradova i naselja, razaranja nadrealnih razmjera – uklapaju se u plan totalnog uništenja.

Nije tekst Timofeja Sergejceva usamljeni glas u ruskoj javnosti, samo se čovjek potrudio da sistematski izloži plan i program uništenja. Na ruskim televizijama, u udarnim propagandnim emisijama često se može čuti da Ukrajinu treba zbrisati jednom zauvijek, a negiranje ukrajinske nacije, jezika i kulture je opšte mjesto kremaljske propagande već godinama.

A ima tu i ambicioznijih planova, pa tako Vladimir Solovjov otvoreno prijeti, pitajući evropske i NATO zemlje da li će imati dovoljno oružja i ljudi da se odbrane, nakon što “specijalna operacija” u Ukrajini bude završena.

Ruski disidenti već godinama upozoravaju svjetsku javnost da Putinov režim postaje otvoreno fašistički, ali je do sada malo ko u svijetu imao sluha za ova upozorenja. Važnije je bilo trgovati sa Putinom, uvoziti gas i naftu po povoljnim cijenama, primati donacije od ruskih oligarha, prati njihov prljavi novac, a koga briga šta kremaljski hazjajin radi sopstvenim građanima i nekim tamo Čečenima, Gruzijcima, Sirijcima ili Ukrajincima.

Ruski disidenti su oduvijek bili najpouzdaniji izvor informacija o Rusiji, ali se njihov glas teško probijao i u ranijim, staljinističkim vremenima, još od Šalamovljevih “Priča sa Kolime” i Solženjicinovog “Arhipelaga Gulag”.

Danas je sve postalo očigledno, ruske zločine gledamo svakog dana, u realnom vremenu, a Kremlj se čak i ne trudi da prikrije svoje namjere. Dok ruska vojska ubija ukrajinsku djecu bombama i granatama, dok nastoji da zbriše Ukrajinu i Ukrajince sa ovog svijeta, ruski državni medij mrtav hladan objavljuje plan i program genocida. To ni Himler nije radio.