Video
Piše,
Ivana Đukić
Osvrt na Reviju „Bihor“, Luksemburg, br. 36. 2021.
Imajući u vidu dešavanja u Crnoj Gori, posljednih devet mjeseci, postavlja se pitanje multietničnosti, multikulturalnosti i svestranosti crnogorske kulture, po kojoj je ona u regionu i šire bila prepoznata.
Svjedok sam gostovanja par naših ljudi iz dijaspore, od kojih neki zaista duže nijesu bili ovđe, a koji su se, blago rečeno ,,ostali bez teksta” stanjem u državi. Kako sam se, sasvim nenamjerno, našla u ulozi vodiča, a kao tačka jednog od našeg obilaska se našla i kuća Crnogorske pravoslavne crkve, kao i objekat, jedan jedini, koji je više nego skroman, izgrađen u njenu namjenu, ljudi iz Luksemburga su mi otkomentarisali: ,,Pa, više ima islamska zajednica u Crnoj Gori, nego državotvorna crkva Crna Gore”. Takođe mi je rečeno da u Luksemburgu, budžet, koji je predviđen za tu istu zajednicu je milionski, dok je kod nas, onaj koji je bio uplaćivan od strane vlade, u iznosu od 4.500 eura svega mjesečno, ukinut.
Malo je reći da je zaprepašćenje na licima ovih dobronamjernika bilo veliko. Vi se u tom trenutku, kao patriota, nepartijski orjentisan, bez ikakvih političkih opredijeljenja, nađete u situaciji da ne znate šta tačno da odgovorite, a da na svome čelu ne vidite metu, da ste i Vi, jedna od odgovornih osoba za takvo, drastično urušavanje sistema vrijednosti u sopstvenoj državi. Vi se možete koliko god hoćete braniti da se pisali članke i objavljivali, da ste se trudili na tom intelektualnom polju, koliko je moguće, rezultati i rezultanta tog sveukupnog djelovanja nije zadovoljavajuća. Što reče jedan dobar grafit ,,Drogirajte se, ne dozvolite da vaša djeca misle da ste im pri zdravom razumu ovo ostavili u nasljeđe”
Ljudi, koji se u ovoj zemlji bave kulturom, i koji su ostali na njenom istinskom tragu, uprkos svemu, i koji i dalje služe kao svijetli primjer su iz časopisa ,,Bihor”. Ma kakvo da je stanje, vi kod njih nećete vidjeti odustajanje, opadanje u kvalitetu, oskrnavljenost u značajnim poukama, niti pak ostrašćenost u bilo kom i bilo čijem smjeru političkih partija, sa bilo kim na rukovodećim funkcijama. Dok je toga i takvog stava, naša, sva zajednička borba, za održanje ovog parčeta zemlje, koji je decenijama, a svega nekoliko vjekova u nazad, služio kao simbol demokratije, demokratičnosti i samostalnog izbora svojih predstanika u društvu. Interesantno je da ovaj osvrt pišem na Trojičindan, jedan od svijetlih primjera u Crnoj Gori, trokonfesionalne saglasnosti i ljepote zajedničkog življenja, a koji je bespravnim i skarednim aktivnostima, za koje niko, još uvijek nije odgovarao, prekinut na najnerealniji mogući način, a to je spuštanjem nazovicrkvice iz vazduha na Rumiju, u stilu zastrašivanja i zaplašivanja, od strane Amfilohija Radovića. Taj događaj, iznošenja krsta Svetog Vladimira, koji je u toku godine čuvan kod islamske porodice, uz prateće narodne igre na vrhu Rumije, ostaje i sad divno čudo u svijetu međusobnog poštovanja i uvažavanja.
Relativno skoro je bio održan i naučni skup o Bošnjačkom jeziku, na kome je učešća uzela i naša draga profesorica sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, doktorica i književnosti i jezika, veličanstvena Hasnija Muratagić Tuna. Govoriti toliko neostrašćeno, toliko naučno, a toliko – u isto vrijeme istinski posvećeno jeziku, kao nauci, i unutar nauke bitnom identiteskom obilježju, može samo jedan nezavistan um, kakav je njen. Njena briga za sve nas ovdje, u Crnoj Gori, ogleda se i u stalnom interesovanju za svoje studente, i upućivanje svake vrste mentalne i moralne podrške iz svoje zemlje, u ovoj situaciji, i u svakom drugom trenutku. Da imamo više takvih posvećenika svome poslu, sigurna sam da bi daleko manje imali problema.
Može li , da li je u stanju naša dijaspora, dobrih namjera i istinskih pregalništva, u stanju da demaskira stvarna dešavanja i udahne život na mjestima, đe je i najmanja intervencija dovoljna, da bi se obnovilo stanje zdravog duha? U nekoliko navrata i u gostovanjima sam pokušavala da objasnim kako naša dijaspora, širom svijeta, ima vremena, pored svojih svakodnevnih, vrlo obavezujućih poslova, da se sretne, razgovara o ,,dalekoj” Crnoj Gori, njenim gorućim problemima, i adekvatno, u skladu sa situacijom, iznova i iznova reaguje, a kako bi se nastavio kontinuitet dugovjekokosti i multietičnosti, kao i multikulturalnosti, kojima ova zemlja obiluje. Mnogi ljudi unutar ove naše drage domovine, ni dan-danas nemaju vremena od ,,prečijih stvari” da joj se posvete, sa onoliko razuma i volje, koliko zaslužuje. Nije i drugo, nego što ne znam kako to to da objasnim ovima u dijaspori, koji izgorijevaju svakodnevno, na svim nivoima da nama ovdje, a ne njima tamo, bude bolje. 2019. godine bili smo gosti Pjesničkih susreta, u Luxembourg-u, i dočekali su nas, bezmalo kao familiju. Neprijatno mi je bilo do koje mjere su bili i ljubazni i predusretljivi, i gostoprimivi, i istinski nastrojeni da nas ugoste i da se osjećamo kao kod kuće. Pomenuću samo neka od imena: Faiz Softić, njegova nevjerovatna gospođa Satka, kao i njihova đeca, zatim Elvis Duraković, Vahid, Zehra… Česta tema razgovora, u kućama ovih istinskih patriota je ,,toplina doma” – koju oni tamo, u potpunosti imaju očuvanu. Oni jedu jela, koja se ovđe jedu, da bi ,,održali sponu”. Oni vaspitavaju đecu dvojezično, u sopstvenoj kući. Vode ih na svoja ognjišta nazad i ne dozvoljavaju da zaborava običaje i odnose u porodoci, koji ovđe važe. Oni iznova prate dešavanje, i strogo vode računa da li su do neke informacije došli ispravno, ili treba opet. Potpuna posvećenost crnogorskoj odrednici je bez mane u njihovim svijestima. Znate, kad se nađete u toj situaciji da vas neko kao rod svoj posmatra, onda minimum koji od vas očekuju je da čuvate vaš zajednički dom, dok ste u njemu i kad ste u njemu. Kako objasniti tim ljudima, istinksim rodoljubima, da nije u vašoj mogućnosti, i da su vam se neke stvari “otele kontroli” usljed nekontrolisanog špijunstva, izdajstva, i zaista za nauku nemogućeg nevoljenja sopstvene grude. Ono što me još dodatno neprijatno čini da se osjećam, jeste što je taj patriotski doživljaj toliko jak i toliko razvijen, ni čim potrt, ili ,,iskorigovan” – da osim što treba da služi mnogim našim, koji nijesu iz zemlje otišli, nekad me je sramota da im kažem, našim iseljenicima, da ni tih negdašnjih spomena, koje njih vežu za ovaj kraj, više nema.
Imamo li razlog za brigu?! Pa, više je nego jasno. Osim što se ovakva briga, kao u glavama naših baba i prababa, ne da riješiti samoanalizom, jer je najčešće razlog njenog uzroka izvan državnih granica. Mnogi brojni apeli naše dijaspore da se utiče na društveni i politički poredak u našoj zemlji, ostali su, moram to da kažem i sa žaljenjem zaključim, u velikoj mjeri neprepoznati i nerealizovani, u kojoj su upućeni. Svakodnevno oglašavanje putem medija, takođe nije donijelo očekivane rezultate. Ne govorim o strukturama u Crnoj Gori, koji bi najradije da ove i ovoliko brojne dijaspore po cijelom svijetu, uopšte nema, već o onom strukturama, koje bi morale na svaki način da nađu način da se njihov glas, makar donekle, čuje. Čovjek sa drugog kontinenta (SAD), takođe porijeklom iz Bihora, gospodin Mirsad Muratović, novi predstavnik naše dijaspore u Americi, (koji je familijarno povezan sa Luksemburgom, u koordiniranim, zajedničkim akcijama pomoći Crnoj Gori) u samo nekoliko dana boravka u Crnoj Gori, uspio je da izvrši registraciju udruženja neophodnog za nastavak aktivnosti usmjerenih ka očuvanju duhovnih i nematerijalnih vrijednosti u Crnoj Gori, a u ime udruženja koje predstavlja odao je počast ove godine rodoljubima i dobrovoljcima iz SAD stradalim 1916. godine u albanskoj luci San Giovanni di Medova, zajedno sa ostalim patriotskim snagama.
Moram naglasiti, da problemi koje imamo u Crnoj Gori, nijesu vezani samo sa pomenutim, već i sa našom sposobnošću da upućenu pomoć primimo. Razni vidovi pomoći iz dijaspore nijesu bili realizovani, zbog postojeće crnogorske pizme, mitoloških razmjera: na svoje adrese nijesu stigle, od strane drugih pojedinaca i organizacija ni: školske klupe, respiratori, kao ni ambulantna vozila. Osim neadekvatnog odgovora na nečiju pomoć, kao što je to slučaj u ovom primjeru, mora se postaviti pitanje i neadekvatnog ,,pristizanja na pravu adresu”, već postojeće pomoći, što se nemali put dogodilo. Crna Goro, pitaju ti se institucijama ljudi, koji nijesu adekvatno osposobljeni za to, ili, koji se kvazivjerski odnose prema svojim najvišim ciljevima i posvećenostima, a do je dobrobit nama samima.
Preporučeno
Raduje me da su među koricama ove dragocjene publikacije ljudi, koje, osim što cijenim kao pisce i posvećenike, vrlo rado i sa određenom vrstom osvježenja, svaki put, čitam njihove tekstove i pjesme, kao što su je britki um Draška Došljaka, vito pero Faiza Softića, vispreni duh Braha Adrovića, neumornog pregaoca Božidara Proroćića, kao i kulturnog poslenika, kakvog danas rijetko imamo priliku da dožimo Adema Ada Softića. Svaka čast i koristim ovu priliku da toplo pozdravim Mirsada Rastodera, koji svojom nezavisnom od svega, kulturnom aktivnošću doprinosi u kontinuitetu samorazvoju samosvijesti o crnogorskom identitetu i koga ništa, aman baš ništa neće omesti da na tom putu istraje. Njegova ,,opcija” za biranje umjetnika koji će se u njegovom glasilu, ili preko njega oglasiti, samo, jedino i isključivo zavisi od kvaliteta samog autora, čemu sam i sama više puta prisustvovala. Dokle god kod nas nijesu takve stvari u zemlji, i na takav način postavljene, puta za Crnu Goru ima sve manje.
