Radončić: Dan D na Cetinju

Piše: Šeki Radončić

Hoće li 5. septembra pasti krv na Cetinju i hoće li u Cetinjskom manastiru doći do krvavog ustoličenja mitropolita srpske pravoslavne crkve Joanikija Mićovića!?

Ako je suditi po srpskim vlastodršcima, srpsko-ruskim propagandistima, njihovim medijima, spinovima, botovima… biće krvi. A krivci su, dakako, već nacrtani: slobodarsko Cetinje, Cetinjani, komite i vrhovni komandant Milo Đukanović.

Realno gledano, bliska istorija i činjenice zorno pokazuju da može doći do neželjenog raspleta ustoličenja mitropolita Joanikija na okupiranom Cetinju. No, pravi krivci su „tamo daleko“. Daleko od Crne Gore.

Pođimo redom:

1. a) Srpska politčka elita, pravoslavna crkva, njeni velikodostojnici i svještenici su moćni ideolozi, inspiratori i , mirne duše se može konstatovati, preteče svih potonjih ratova na prostoru bivše Jugoslavije: od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, do Kosova i rata protiv NATO alijanse. Nažalost, svi oni nijesu izvukli pouku iz pet izgubljenih ratova: ni danas se drugačije ne ponašaju prema suverenoj državi Crnoj Gori.
2. b) Krv je, ne tako davno, na srpsko-crnogorskoj podjeli , već padala na Cetinju: na Petrovdan, 12. jula 1991. godine, samo sedam mjeseci nakon ustoličenja Amfilohija Radovića, ispred Cetinjskog manastira njegove pristalice su pucale u okupljene nenaoružane mladiće.

Hici mržnje pogodili su Paja Jabučanina i Veska Jabučanina …. No, Bog je, ipak, bio na njihovoj strani: iako teško povrijeđeni, nakon hitnih operacija, preživjeli su.

Pucnjavi je prethodilo okupljanje građana nakon što su u crkvi Cetinjskog manastira Amfilohijevi sljedbenici pretukli vjernika Božinu Čavora, a potom ga krvavog bacili na stepenište. Uslijedilo je gađanje kamenicama između Amfilohijevih pristalica i Cetinjana. A potom pucnji u goloruke ljude.

1. c) Cetinje pamti kako su, šireći mir i suživot u Crnoj Gori, SPC i Amfilohije, u Cetinjskom manastiru primali, kao svoje najrođenije, ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana sa njegovom paravojnom formacijom „Tigrovi“, naoružanim dugim cijevima.
2. d) Na slobodarskom Cetinju zabilježen je još jedan gotovo nevjerovatan slučaj: svještenik SPC, Dragan Stanišić, odjeven u crkvenu odoru, ne obazirući se nimalo na božju zapovjest „ne ubij!“ izvukao je pištolj ispod mantije i pucao na nenaoružanog Krsta Pajovića.

„Tog 4. juna 1996. godine, oko 13 sati, sreo sam se ispred svoje kuće sa popom Stanišićem, i onako u prolazu mu rekao ‘đe si pope“, svjedočio je Krsto Pajovic u razgovoru sa autorom ovih redova, obavljenom dva dana kasnije. Precizirajući:

„Iznenada je izvadio pištolj. Opalio je prvi metak u vazduh, potom je uperio cijev prema meni. Povukao je obarač, ali pištolj nije opalio. Ponovo je pokušao da ga repetira, držeći cijev u mom pravcu. Krenuo sam ka njemu, a on se onda okrenuo i počeo da bježi. Za njim su potrčali i drugi građani…“

Policija je kod popa Stanišića pronašla pištolj „Broving“ sa zaglavljenim metkom u cijevi. Mitroplit Amfilohije je tim povodom bogobojažljivo izjavio da je „svještenik Stanišić izuzetno miran čovjek i da se niotkoga zaštićen, osjetio ugroženim“.

Precizirajući: „Stanišić je braneći sebe, u stvari, branio čast, dostojanstvo i obraz Cetinjana i Cetinja.“

Sa mrtvima nije pametno polemisati. A što je i kakvo je Cetinje, govori i sljedeća činjenica: neposredno nakon te pucnjave došlo je do tuče između brata svještenika Stanišića i brata Krsta Pajovića. U tuču su se umiješali i Bojica Vušurović i Igor Abramović. I to, vjerovali ili ne, ispred zgrade policije. Akteri su odmah uhapšeni.

U kontekstu velikosrpskih nasrtaja na Cetinje kao simbola suverene Crne Gore poučno je podsjetiti i na slučaj kada su akademici SANU i Amfilohije, na sred Cetinja, pokušali da zloupotrijebe Njegoša u negiranju crnogorske nacije i crnogorske Crne Gore. I kada je cetinjska legenda, Bobo Bogdanović, ne obazirući se na Miloševićevu silu, akademike, popove i policiju prekinuo taj anticrnogorski skup.

Bogdanovića sam, u svojstvu novinara, gledao i kako na ulazu u Cetinje, na jednoj „glavici“, Crna Greda se to kamenito brdo zove, sa puškom u ruci, nekom starom „kragujevkom“ i svojim domoljubima, dočekuje Miloševićevu paravojsku i zločince. Predvođeni Vojislavom Šešeljem, tada opasnim četničkim vojvodom i njegovim zloglasnim dobrovoljcima.

Koji je bahato najavio „oslobađanje“ Cetinja. A potom herojski ustuknuo.

Simbol cetinjskog i crnogorskog otpora tzv. Velikoj Srbiji i velikorspskom nacionalizmu, Bobo Bogdanović, umro je prije 20. godina. Cetinje i Crna Gora mu nijesu podigli spomenik ili po njemu dali ime nekoj ulici. A trebalo bi. Iz mnogo razloga.

Vratimo se najavljenoj inauguraciji. Na Cetinju su se na istom brvnu našle dvije vojske. Zasad nema govora o povlačenju ni jedne, ni druge. A na Balkanu se, nažalost, najčešće ostvaruju crne prognoze.

Što je najopasnije, Joanikijevom vojskom ne upravlja on, već moćni crkveni, politički i državni centri iz Beograda i Moskve. I njihove destruktivne agenture. Ako na Cetinju, ili negdje drugo u Crnoj Gori, dođe do krvoprolića tu neće ginuti njihovi sinovi i braća, niti građani, već će se između sebe trijebiti samo zakrvljeni građani Crne Gore.

I , opet će ignorišući istinu i suštinu, udruženim snagama optuživati već žigosanog Mila Đukanovića i crnogorske komite. Po istom onom receptu kada su uoči velikosrpske agresije i kasapnice na prostoru bivše SFRJ hrvatske oslobodioce zvali Ustašama, bosanske patriote – Mudžahedinima, a kosovske – UČeKaovcima.

Crna Gora je u dva rova. Dan D je sve bliži, a Cetinje i slobodarska Crna Gora pokazuju građansku kuraž, neposlušnost i zube velikosrpskim liderima, ideolozima i svještenicima.

I to nije samo otpor crnogorskoj kvislinškoj Vladi, već i zvaničnom Beogradu i, naravno, Moskvi.

Nije slučajno: ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prije neki dan je zavapio da „SAD imaju za cilj uništenje pravoslavlja i pravoslavnog jedinstva svijeta“ i „da je Srpska pravoslavna crkva na meti snažnih napada u Bjelorusiji, Siriji, Libanu i na Balkanu“.

Pametnom dosta.