Jedan od vodećih savremenih crnogorskih istoričara Šerbo Rastoder kazao je u razgovoru za Stadard, da ako želimo da smanjimo broj onih koji su bili protiv nezavisnosti 2006. godine država mora pripadati svima. Međutim, naš sagovornik ističe da danas nije siguran da je to slučaj.
“Odnos prema državi često se poistovjećuje sa odnosom prema vlastima. To je najgori mogući rezultat izopačenog shvatanja nezavisnosti, zato što država mora biti neupitna, a vlast smjenjiva. U protivnom propast takve vlasti znači i nestanak države. Crna Gora već ima takvo istorijsko iskustvo”, rekao je Rastoder. On je kazao da članstvo u NATO-u vidi kao “izraz civilizacijskog sazrijevanja društva i povoljan globalni okvir za njegov razvoj, više nego što bi ga shvatao kao garant crnogorske državnosti”.
Rastoder za Stadard govori o promjenama koje su se desile u posljednjih 13 godina, političkoj sceni, CANU, odnosu građana prema državi, multikulturalnosti, ali i statistici koja je važila za Crnu Goru nekad i sad.
Standard: Danas se navršava 13 godina od kad je Crna Gora na referendumu obnovila svoju nezavisnost. 21. maja 2006. godine 55,5 odsto građana glasalo je za nezavisnost države, ali je onaj ostatak bio za opstanak zajednice SCG. Stoga je očigledno da je naše društvo u novu državu ušlo sa velikim podjelama. Da li su te podjele nakon 13 godina makar malo umanjene i šta je potrebno da bi one potpuno nestale?
Rastoder: Prvo, treba imati na umu da je prag od 55,5 odsto, za koji smo mislili da je nepravedan kada je propisan, ujedno postao i prag sigurnosti Crne Gore, jer je uspostavio standard odlučivanja o njoj. Drugo, podjele nastale oko države su u suštini modifikovana mišljenja dugo prisutna u Crnoj Gori. Ona su se sučeljavala oko svih ključnih pitanja od opstanka i koncepta jugoslovenske države, pitanja rata ili mira, pitanja istoka ili zapada, do pitanja odnosa prema manjinama, građanskim pravima, demokratiji. Ako se na taj način analizira proces, dolazi se do zaključka da je hod do moderne većine od 55,5 odsto trajao jako dugo i danas za mene nije suštinsko pitanje, da li se smanjio broj onih koji su bili protiv nezavisnosti koliko, da li je proces emancipacije društva u predhodnih 13 godina prešao ovih 55 odsto. Da bi se to desilo država mora pripadati svima. Da li je to tako, nijesam baš siguran. Odnos prema državi često se poistovjećuje sa odnosom prema vlastima. To je najgori mogući rezultat izopačenog shvatanja nezavisnosti, zato što država mora biti neupitna, a vlast smenljiva. U protivnom propast takve vlasti znači i nestanak države. Crna Gora već ima takvo istorijsko iskustvo.
Standard: Vi ste poznat kao veoma angažovan intelektualac, a u jednom periodu ste bili i politički aktivni kao potpredsjednik Građanskog pokreta URA, stoga je na mjestu pitanje – da li se ideja nezavisnosti Crne Gore politizuje i da li je moguće promijeniti vlast dok postoje jake političke struje koje svoju ideologiju zasnivaju na negiranju onoga što se desilo 21. maja 2006. godine?
Rastoder: Kratkotrajni politički angažman koji pominjete je prolazna epizoda u borbi za “opstanak” i potreba da se od politikantskih nasrtaja odbranite na jedino mogući način – političkim angažmanom. Kada smo uočili kod sebe manjak entuzijazma i višak odgovornosti, sklonili smo se i sve prepustili mlađim, poletnijim i energičnijim. Da se prmijetiti da su to počeli oponašati i drugi, ali razlika je u tome što smo mi tu “samo ako pozovu i zatreba”, dok su drugi i dalje tu jer misle da se bez njih ne može a da mlade drže kao ikebanu koja treba da razvodni osjećaj prezasićenosti. Pitanje promjene vlasti postaje besmisleno ako se ona doživljava kao negacija crnogorske države i vlast to veoma dobro zna i zato je za nju takva “prijetnja” garant opstanka. Dakle, idealna opozicija koja garantuje dugovječnost ove vlasti je ona koja nasrće na “tekovine” koje vlast prisvaja kao svoje – državu i evroatlantske integracije. Ne shvataju pri tom da su to najveće političke investicije međunarodne javnosti koja ovu vlast u takvoj konstelaciji smatra pouzdanim vlasnicima njenih političkih akcija. Zato je njihov primarni cilj “stabilno političko tržište” daleko ispred prioriteta za koje mi ponekad mislimo da su važniji od toga.
Standard: Crnogorske vlasti često ističu da je jedna od najznačajnijih tekovina 21. maja otvoreno, multikulturno i prije svega građansko društvo. Da li je to stvarno tako, da li smo mi zaista građansko društvo?
Rastoder: Ako je građansko društvo ono u kojem postoje jednake šanse i jednake obaveze za sve, onda prepuštam da svako pojedinačno procijeni da li smo takvo društvo? Multikulturno društvo se ne stvara , ono postoji nezavisno od naše volje a suština je prepoznati ga, a ne imati ga, jer ono postoji iako se ne prepoznaje kao takvo.
Standard: Iako tekovine 21. maja 2006. uzimamo zdravo za gotovo, čini se da je Crna Gora kroz istoriju periodično dobijala pa gubila svoju državnost. Prije 140 godina nezavisnost Crne Gore priznata je na Berlinskom kongresu, da bi bila izgubljena 1918. Suđenje za pokušaj terorizma i presuda u tom predmetu pokazali su da postoje političke struje koje se i dalje bore protiv pro-zapadnog independističkog puta Crne Gore. Da li je naša državnost sigurna i da li je NATO garancija da se neće ponoviti 1918. godina ili neki slični scenario?
Rastoder: Mislim da se ništa slučajno ne “dobija” niti “gubi”. Zato ako znate kako i zašto se nešto “dobija” onda ćete znati to i “sačuvati”. To se često zaboravlja i olako previđa da je do 21. maja 2006. proliveno mnogo znoja, rada, priče. Zaboravlja se da je do referenduma trajao proces sazrijevanja društva i njegovog “liječenja” od prethodnih “negativnih” učinaka vlasti. Zanimljivo da se tu vlast ponašala i kao kliconoša negativnih pojava (1989. – 2006.) i kao “antibiotik” (2006. – 2019.). Hvaliti se da je “pacijent” preživio bi imalo smisla samo ako ne bi znali ko ga je predhodno dugo “trovao”. Suština je u tome, kada sam već kod terminologije medicine, da se imuni sistem pacijenta dovede u stanje da se sam brani od svake bolesti. U prevodu – crnogorska državnost je onoliko sigurna koliko su njene institucije sposobne da je odbrane od nje same a i od onih izvan. Niko vam državnost ne može garantovati ali ste obavezni birati ambijent unutar koga se ona najbolje može iskazati. Ne zaboravite da je Crna Gora 1918. bila jedina članica pobjedničke Antante koja nije pozvana u Pariz na Konferenciju Mira. Francuskoj je trebalo 100 godina da se zvanično izvini zbog toga, dok se drugi “kriju” iza real-pragmatizma. Zato je članstvo u NATO za mene više izraz civilizacijskog sazrijevanja društva i povoljan globalni okvir za njegov razvoj, više nego što bi ga shvatao kao garant crnogorske državnosti.
Standard: Svaka nezavisna država mora da ima svoju akademiju nauka. CANU je, čini se, dugi niz godina bila samo produžena ruka SANU i radila je pod jakim uticajem Beograda. Da li se situacija u Crnogorskoj akedemiji nauka i umjetnosti bitnije promijenila nakon 21. maja 2006. godine?
Rastoder: Mogu da svjedočim kao redovni član i saradnik u ovoj instituciji posljednjih trideset godina. Bilo je vremena kada se ona ponašala kao čedo neointelektualnog imperijalizma i liječila komplekse intelektualne inferiornosti, tako što se, i kada je bilo potrebno i kada nije, okretala nekim starijim i stabilnijim akademijama. To se u dijelu intelektulne javnosti u Crnoj Gori čitalo kao “produžena ruka”. No, kada se shvatilo da bez države nema ni državne akademije CANU se okrenula savremenom svijetu i danas sarađuje sa desetinama nacionalnih akademija u svijetu. Ovih dana je završen naučni skup na kojem su učestvovali neki najveći umovi današnjice i bilo je zanimljivo posmatrati članove CANU, kako bez osjećaja inferiornosti i hendikepa veličine, učestvuju u raspravama na najaktuelnije teme savremenog svijeta. Želim da kažem da treba sarađivati sa svima jer naučna zajednica izvan toga ne postoji. Drugi je problem provincijalnog odnosa prema tome. Njega zagovaraju oni, koji izvan svoje čaršije ne znače ništa te iz tog kompleksa onima drugima imputiraju svašta. Ako možda mislite na to kako na nas “Dukljane” gledaju u CANU a već nas ima više od 15, mogu reći na osnovu svog iskustva a mislim da će ovo potvrditi i ostali – CANU je elitna intelektualna crnogorska institucija kojom se može ponositi Crna Gora.
Standard: Od crnogorskih vlasti konstantno slušamo kako smo od 21. maja 2006. počeli da se krećemo uzlaznom putanjom na gotovo svim poljima – od spoljne politike, preko slobode medija, demokratizacije društva, životnog standarda… Što se po Vama promijenilo u Crnoj Gori od 2006. godine i da li smo stvarno uznapredovali kako to tvrde iz Vlade?
Rastoder: Promijenilo se mnogo toga ili bolje reći skoro sve i nije u tome problem. Suština je, kako se vide te “promjene”? Sa stanovišta vlasti logično je da se one posmatraju kao konstatni “napredak”. To je i normalno jer vlast gleda sebe u ogledalu. Sa stanovišta objektivne analize suština je gdje smo bili a gdje smo sada. Tu moramo primijeniti drugi ugao gledanja. Na primjer da li je sunovrat društva započet 1989. i završen 2006? Odgovor bi bio pozitivan ako bi sve to posmatrali kroz prizmu obnove državnosti Crne Gore ili možda kroz promjenu ideolške paradigme. Međutim, ako se pogleda razvoj društva u cjelini, uočava se njegovo sveukupno urušavanje 1989-2006 i “obnova urušenog” 2006-2019. Tako posmatrano vlast ima nasljeđe od 17 godina urušavanja i 13 godina “obnove”. U tom intervalu je bilo mnogo toga “o čemu nije odlučivala ova vlast”, te samim tim joj se ne može pripisati u “neuspjeh”. Međutim, vlast nikada svoj učinak nije mjerila time “šta ostavlja”, koliko onim “šta obećava”. Zamislimo situaciju, da recimo danas moramo podvući crtu. Uočili bi da je, od velikih infrastrukturnih objekata ovu vlast nadživio tunel “Sozina” koji je iako otplaćen i dalje izvor rente jer neoliberalni koncept ne počiva na luksuzu da narodu služi ono što je platio, nego na činjenici da nešto napravimo parama svih a dobit koriste samo neki.
Vlast će nadživjeti i zabetonirana obala crnogorskog primorja, od koje će Budva i dalje sloviti kao “strašilo” od betona kao posljedica novokomponovane gramzivosti profita koji diktira sve. Uporedimo li to sa planom “Južni Jadran” sačinjenog početkom 80-tih godina XX vijeka, shvatićemo da smo se tu ponašali kao kasapini u hirurškoj ordinaciji. Uporedimo li radno angažovano stanovništvo 1989. i 2019. vidjećemo značajne razlike. Naravno, da imam na umu da trend uništenja industrije u bivšim neokumunističkim društvima ima globalni karakter ali nije bilo adekvatnog odgovora na tu pojavu. Odnosno, bilo ga je kao izgovor, koji nije iskorišćen u razvojnu šansu. Dok je u periodu 1947. – 1990. industrijska proizvodnja u Jugoslaviji povećana 27 puta u Crnoj Gori je to povećanje bilo 123 puta ili 11,6 odsto godišnje . Najveći industrijski rast zabilježen je između 1951- 1960. godine(17,3 osdsto), da bi poslije 1980. nastupila stagnacija. U periodu 1948 – 2003. godine broj stanovnika je prosječno rastao od 1,5 odsto godišnje, dok je broj domaćinstava više nego dvaput uvećao. Nijesam siguran da je demografska karta Crne Gore bila predmet ozbiljne analize bilo koje vlasti, izuzev nastavka iluzije o napuštanju sela kao potvrde industrijalizacije društva. Bojim se da smo izgubili i jedno i drugo. U posljednjih pola vijeka zabilježeno je smanjenje broja djece po majci sa 3,6 (1953.) na 1,8 (2003.) što je ispod granice mogućnosti obnavljanja nacije. Istovremeno poslije 1945. godine se bilježi smanjenje mortaliteta, posebno smanjenje smrtnosti odojčadi. Posljednjih godina je registrovan porast stope mortaliteta 1998. ( 8,1odsto) i stope smrtnosti odojčadi sa 11,1 odsto(2000.) na 14,6 odsto (2001.). Stopa prirodnog priraštaja u Crnoj Gori u 2003. godini iznosila 4,9 na 1000 stanovnika, dok je pola vijeka ranije 1950. godine iznosila 22. Očekivano trajanje života za 2003. godinu je 75,2 godine (71,5 za muškarce i 78,7 za žene).
Standard: Kako to stoji u onim privrednim granama koje danas smatramo okosnicom razvoja?
Rastoder: Godine 1986. godine Crna Gora raspolagala sa 143.992 turistička ležaja i imala posjetu od preko milion turista (1.238.312) sa preko 10 miliona noćenja. Uspon turizma kao i ostalih privrednih grana, prekinut je 1990. godine. Tako npr. 1997. godine Crnu Goru je posjetilo tek 50% turista u odnosu na deset godina ranije, dok se broj ležaja uvećao (1998-148.410) i drastično smanjio broj inostranih turista (1998. tek 8,4odsto), dok je 2003. godine Crnu Goru posjetilo 599.430 turista, od toga inostranih 23,6 odsto. Ukupan broj ostvarenih noćenja od 3.976.266 bio je tek nešto više od trećine u odnosu na 1986. godinu. U cjelini, od 1948-1990. godine rast broja noćenja turista u Crnoj Gori je povećan za 29,6 puta, što je bio najveći porast u odnosu na ostale jugoslovenske republike. Sigurno je, da je broj kreveta na crnogorskom primorju možda danas i udesetostručen u odnosu na 1989. Ali nijesam siguran da li bi nastupio sveopšti kolaps kada bi se raspoloživi kapaciteti popunili primjera radi sa 80 odsto? Prema istraživanjima, Crna Gora je 2003. godine imala 0,879 Indeks humanog razvoja (HDI) i po tim parametrima pripada zemljama srednjeg nivoa razvoja (0,5-0,8) kao što su Bugarska, Rusija, Makedonija, Albanija, BiH, Rumunija, Malezija, Panama i td. Po godišnjem društvenom proizvodu Crna Gora je doživjela najveći pad 1993. godine (1.706 dolara) i 2003. godine dostigla tek 85,1 odsto GDP iz 1991. godine, odnosno 2.682 dolara po glavi stanovnika. Učešće usluga u BDP – u 2000. godine je iznosilo 56,7 odsto, dok je industrijska proizvodnja učestvovala sa 19,6 odsto 2001.godine. Turistička privreda je 2003. godine ostvarila 14,4 odsto BDP-a. Ukupni ino dug Crne Gore 2003. godine iznosio je 496,4 miliona dolara ili 28,4 odsto BNP-a. U isto vrijeme broj nezaposlenih se povećavao od 1991-2000 . godine i 2003. godine zvanična stopa nezaposlenosti je iznosila 34 odsto. Da li su ovi bilansi danas bolji? Zanimljivo da je na popisu 1991. godine udio Crnogoraca u stanovništvu Crne Gore iznosio 61, 86 odsto, da bi na sljedećem popisu 2003. godine pao na 43,16 odsto? Sve su to parametri koji su uporedivi.
Preporučeno
Priredio: B.K.
Video