U ovom regionu Crne Gore evidetan je veliki broj praznih sela, sa tek nekoliko domaćinstava, a manjak stanovnika od jeseni do jeseni sve je uočljiviji i u gradovima.

“Vjerujte mi, ovu prodavnicu održavam samo zbog toga da bih imao šta da radim, da mi ne bude dosadno. Pogledajte ulice kako su puste. Narod masovno odlazi za inostranstvo”, kaže za Portal RTCG jedan trgovac u Rožajama.

Tako se od obećanja da će se uvoziti radna snaga iz inostranstva, stiglo dotle da na teritoriji koja zauzima 52 odsto površine države, prema nekim podacima, živi svega 177 hiljada građana, ili procentualno izraženo 28 odsto stanovništva Crne Gore.

“Sjever Crne Gore je za posljednjih 25 godina izgubio 50 hiljada stanovnika. Dramatičan je podatak da je, prema popisu iz 1991. godine, sjeverni region brojao 218.592 stanovnika, a taj broj se do 2003. godine smanjio za 23.713 stanovnika. Prema popisu iz te godine na sjeveru je bilo 194.879 stanovnika, a trend iseljavanja stanovništva se nastavlja i do 2011. godine, kada se broj stanovnika umanjio za 17.042”, izračunali su ugrubo u NVO ”Euromost” iz Bijelog Polja.

Koliko je stanje dramatično govori podatak da je u odnosu na popis iz 1991. godine, iz najveće, bjelopoljske opštine, praktično nestalo 9.217 stanovnika, iz Pljevalja 8.807, Berana 4.983 stanovnika.

Poslije ratova na području bivše SFRJ, koji su sa sjevera otjerali izvjestan broj ljudi, a takozvane “burazerske privatizacije” su poput tajfuna otjerala sjevenjake sa svojih ogrnjišta.

U Bijelom Polju, koji su nekada zvali crnogorski Mančester, tako je nestala cijela industijska zona gde je posao izgubilo oko 11.000 ljudi.

U Beranama je je takođe ugašena svaka fabrika i bez posla u privredi ostalo desetak hiljada ljudi.

Sve je pogašeno i u Mojkovcu. Na zavodima za zapošljavanje na sjeveru na spisku nezaposlenih je nekoliko desetina hiljada građana.

Čitave porodice pakuju kofere i od socijalne bijede spas traže u zapadnoevopskim zemljama i iz drugih sjevernih gradova – Petnjice, Gusinja, Pljevalja. Računica je jasna. Ako im i ne uspije da ostanu duže, za nekoliko mjeseci rada na crno, što jeste rizično, ali ne neizvodljivo, oni će zaraditi mnogo više nego u Crnoj Gori za godinu ili dvije.

Neki od njih će pokušati i da dobiju radne dozvole, koje u Njemačkoj, kako prenose mediji, koštaju od tri i po do pet hiljada eura.

„Čini se da nema dana da po neka stolica u učionici ne ostane prazna. Odlaze čitave porodice, roditelji odvode djecu. Pokušavaju tamo da ostanu. Vraća se jedino ko mora“, priča jedan prosvjetni radnik iz Petnjice.

Jedan mladi Petnjičanin ispričao je Portalu RTCG da je, od kada je uvedena vizna liberalizacija, za Luksemburg išao više puta po tri mjeseca, i da će to činiti sve dok bude mogao. Pokušaće i da ostane jer su u toj zemlji od ranije njegova starija braća. U Crnoj Gori je radio kod privatnika od jutra do mraka, jedva preživljavajući, i shvatio da to nije ono što želi u životu.

„Odem u Luksemburg na tri mjeseca. Radim na crno i onda ne čekam da me oni deportuju, već se sam vratim u Crnu Goru. Sačekam neko vrijeme, pa onda opet odem“, iskren je ovaj mladić.

Nemogućnost zaposlenja, siromaštvo i socijalna bijeda, bankarski i zelanaški dugovi, kamataši, stvari su koje i stanovnike Plava i Gusinja tjeraju da spas, makar privremeno, potraže tradicionalno u Sjedinjenim Američkim Državama.

Privid da se život na sjeveru vraća, traje svega dva do tri ljetnja mjeseca.

Ulaskom u jesen, da je stanovnika u sjevernim gradovima sve manje, vidljivo je i „golim okom“.

Zbog toga se u ovom dijelu države novi statistički podaci očekuju sa zebnjom i strahom da mogu biti obojeni, slikovito rečeno, sa tri boje – sivo.