Video
Očigledno je da je Crna Gora i dalje, dijelom tradicionalna i zatvorena, u odnosu na neka pitanja, kaže Šljivančanin, te je veoma loše po društvo da se teme seksulanog nasilja nad djecoom, dodaje on, i dalje smatraju taboo temom.
,,Nije rijetko da se mnogi slučajevi eventualnog, potencijalnog ili stvarnog seksualnog nasilja, i zlostavljanja učinjenog nad djetetom sumnja i od samog roditelja i da se o tome ćuti, upravo iz jednog, moram tako reći, primitivnog momenta, šta će reći komšiluk, posebno u malim sredinama. Nerijetko je, ne samo kod nas, nego i u nekim razvijenim zemljama, da majka pretpostavlja i sumnja, a da sklanja pogled i glavu od toga. To je strašno! Upravo nam u tome može pomoći edukacija. Edukacija same djece, edukacija nas kao društva o težini tih prestupa i posljedicama koje one po dijete, po porodicu, po društvo nose sa sobom”, rekla je Šljivančanin.
Društvo i različite službe, poručuje Šljivančanin, su ti koji u okviru svojih poslova i mandata, kako navodi, trebaju da pružaju veću podršku.
,,Od kada je usvojena i prihvaćena Lanzarote konvencija Savjeta Evrope, o zabrani seksualnog zlostavljanja djece, prošlo je skoro trinaest godina, 2010.godine se to dogodilo. Mi smo tek nedavno imali prve neke korake u dijelu izmjene Krivičnog zakonika. To je jako dug period. Zaštitnik ljudskih prava je iz tog razloga prije par godina radio promociju Lanzarote i držao okrugle stolove sa profesionalcima, koji direktno primjenjuju upravo taj Lanzarote kroz naše zakonodavstvo, kojima je ta Konvencija bila potpuno nova. Ne govorim o običnim, prosječnim građanim, nego profesionalcima koji sjede na mjestima od kojih se očekuje i zaštita, i podrška i reakcija. I to je u najmanju ruku poražavajuće. Smatramo da je naš zakonodavni okvir, ovakav kakav jeste, u ovom momentu, je odličan ako se primjenjuje. Mi imamo problem da li imamo uslov da adekvatno primijenimo, da li imamo dovoljan broj strucnjaka , da li u školama, u centrima za socijalni rad, zdravstvenim ustanovama, da li su nam sudije i tužioci adekvatno edukovani za rad sa ovom vrlo osjetljivom temom”, naglasila je Šljivančanin.
Zaštitnik ljudskih prava primjećuje da sistem nije otvoren, podsjeća Šljivančanin, kada dijete želi da prijavi seksualno nasilje, jer, kako navodi, dijete često želi da prijavi a da roditelji ne saznaju, zato što, ističe ona, ih je sramota, ili je otišlo predaleko, ili ih, kako kaže, neko ucjenjuje.
Djetetu treba podrška stručnog lica, psihologa, poručuje Šljivančanin, ne samo po kazni, nego da može slobodno, kako kaže, da pokuca, kad ga nešto tišti, a posao psihologa i pedagoga je da vide šta muči neko dijete.
Preporučeno
,,Imamo potpuno nerazumne sistemske reakcije, da dijete može samo da dođe sa roditeljem da prijavi, da se to drugačije prijaviti. Za sve ima načina, prijava je strašno važana. Korak od učinjenog djela do prijave je predugačak i vremenski period bude jako dugačak i moramo biti otvoreniji za djecu i moramo institucije sistema otvoriti djeci, pružiti im prìje svega informaciju, a drugo, itekako podršku kroz cijeli proces i cijeli proces resocijalizacije i reintegracije, nakon što se neki proces završi. Čini nam se da je Crna Gora još uvijek daleko od standarda koji se u ovoj oblasti preporučuju…Država da se okrene prioritetima, a to djeca jesu, posebno djeca koja žrtve, ili potencijalne žrtve”, zaključila je Šljivančanin.
