Nada se da će je Crna Gora zaštititi i da će dobiti međunarodnu zaštitu, dok čeka odluku Višeg suda o ekstradiciji, za koju se nada da će stići uskoro.

Kaže da je veoma zahvalna Crnoj Gori i da osjeća da će joj pomoći, kao što već jeste.

“Ovdje ima mnogo dobrih, srdačnih ljudi spremnih da pomognu. Ovdje se osjećam bezbjedno, uprkos onome što se dešava u mojoj zemlji. Vjerujem da je Crna Gora zemlja koja poštuje demokratske vrijednosti. Članica je NATO, teži EU, i zato vjerujem da mi ovdje neće biti učinjeno ništa loše. Hvala svima na pomoći i podršci”, kazala je ona u razgovoru za Pobjedu.

Dina Smailova živi u Crnoj Gori već godinu i po sa suprugom Almatom Mukamedžanovim, koji je takođe borac za ljudska prava.

Ne ćutati

Kaže da kada je u Kazahstanu pokrenut krivični postupak protiv nje u decembru 2023, nekoliko organizacija je pisalo ombudsmanu u Crnoj Gori i tražilo da joj pomogne preporukama i pismima ka crnogorskoj vladi. Srela se i sa zamjenicom ombudsmana, koja se upoznala sa njenim radom i tada joj kazala da je važno da žene širom svijeta ne ćute.

“Bila bih srećna ako bi se u Crnoj Gori otvorio sličan fond”, kazala je Smailova.

Vlada Crne Gore, MUP, ombudsman odavno su već upoznati sa slučajem Smailove, koja je u Kazahstanu imala svoj fond „Ne ćuti“ koji se bavio žrtvama seksualnog i porodičnog nasilja. Istraživanja i objave njenog fonda nijesu bile po volji tamošnjim vlastima, posebno kada je otkrila da su u pojedinim slučajevima nasilnici bili funkcioneri ili policajci.

Zbog toga je vlast optužila za prevaru i širenje dezinformacija. Smailova, i sama žrtva silovanja, prije sedam godina osnovala je fond „Ne ćuti“. Ona sada u Crnoj Gori sa nadom iščekuje odluku, kako bi ostala slobodna i nastavila da pomaže žrtvama nasilja.

“Vjerujem da će se u mom krivičnom predmetu prepoznati da je on potpuno lažiran i zasnovan na lažnim optužbama. Sve to se radi s ciljem da se zaustavi rad fonda „Ne ćuti“, da se prekine istoimeni pokret u Kazahstanu, i da žene prestanu da prijavljuju nasilje u tolikoj mjeri kao sada”, kazala je Pobjedi Smailova.

Kada je uhapšena u Budvi po potjernici, Smailova nije imala niti prevodioca niti advokata. Ona je papire potpisala rečenicom „Ja ne razumijem što potpisujem“, a advokata je dobila tek sjutradan, a malo prije početka suđenja.

“Ne znam zbog čega nijesam imala prevodioca, ne mogu to da objasnim. Mogu samo reći da je bilo veoma zastrašujuće”, kazala je Smailova.

Ispričala je da su došle tri osobe u civilu, običnim kolima, bez oznaka i da je u jednom trenutku pomislila da je otima kazahstanska tajna služba, a da se samo predstavljaju kao policajci. Ujedinjene nacije su i ranije Vladu i MUP obavijestile da tajna policija Kazahstana prati Smailovu i njenog supruga.

“Kad su me odveli u policijsku stanicu, malo sam se smirila, objasnili su mi da će ujutru biti suđenje i da će se tada odlučiti o mom izručenju. Zbog nedostatka prevodioca, tako sam razumjela. Tek narednog dana mi je advokat objasnio da to nije bilo suđenje o izručenju, već o pritvorskoj mjeri dok se čeka odluka o ekstradiciji”, kazala je ona u razgovoru za Pobjedu.

Porazni podaci

Ona sa suprugom živi u Budvi već godinu i po dana i, kako kaže, veoma je upoznata sa eskalacijom porodičnog i rodno zasnovanog nasilja u Crnoj Gori. Kazala je da nema precizne podatke o slučajevima, ali da je upoznata sa ovdašnjim zakonodavstvom.

“I mogu reći da je ono znatno bolje od našeg – žene su ovdje zakonom bolje zaštićene. Ipak, vidim da patrijarhalne norme funkcionišu i u vašoj i u našoj zemlji. Žene se stide da govore o nasilju i da pričaju o tome što su doživjele”, kazala je Smailova.

U Kazahstanu se svake godine registruje najmanje 80 ubistava žena, govori ona, a dnevno policija primi više od 300 poziva na broj 102 koji se tiču porodičnog nasilja i konflikata.

“Nivo nasilja u porodici u Kazahstanu je veoma visok. I to su samo oni koji prijavljuju – mnogo je onih koji ćute. Strašno je što na našu SOS liniju stiže veliki broj poziva od žena koje nikada nijesu prijavile nasilje. U mnogim slučajevima, situacija se završi tako da žene postanu invalidi ili izgube život”,priča aktivistkinja Dina Smailova.

Femicid je veoma strašna pojava, kaže ona i dodaje da je prisutan u svakoj zemlji.

“Nijedna zemlja na svijetu nije uspjela da ga iskorijeni, niti da zaustavi nasilje nad ženama. Jako me rastužuje što se takvi slučajevi dešavaju i u Crnoj Gori. Žao mi je što žene gube život – s tim se moramo boriti”, poručila je osnivačica fonda „Ne ćuti“.

O Kazahstanu i prilikama u toj zemlji se u Crnoj Gori ne zna mnogo. Smailova pojašnjava da se tamošnje društvo više ne boji da javno govori o povredama prava putem društvenih mreža i medija. Kaže da mnoge žene više ne ćute o nasilju i javno govore o tome.

“Ipak, nasilje se često ponavlja, a u Kazahstanu ne postoji krivična odgovornost za kršenje zaštitnih mjera. Dakle, ako se nasilje ponovi, maksimalna kazna je deset dana pritvora. Takođe, ne postoji program za hitno iseljenje nasilnika iz doma. Kada žena prijavi nasilje, nasilnik se često vrati kući za tri sata. Zbog toga mnoge žene ne prijavljuju, jer se plaše da će se nasilnik vratiti i ponoviti nasilje. I ako bude uhapšen, to traje najviše pet do deset dana, što može samo dodatno da ga razljuti, a ženu izloži još većoj opasnosti”, ispričala je ona Pobjedi.

Osveta

Kao glavni razlog ćutanja žrtvi ona ističe strah da će se nasilnik naljutiti, ali se ne smije zanemariti ni faktor ekonomske zavisnosti.

“Kazahstan prolazi kroz ozbiljnu krizu siromaštva. Svaki dvadeseti građanin živi ispod granice siromaštva, a milion djece pogođeno je siromaštvom. Žene su često finansijski zavisne od svojih muževa, i ta zavisnost ih sprečava da napuste nasilnika – one trpe i ćute”, pojašnjava Smailova.

Kaže da je javna borba fonda za zaštitu žena „Ne ćuti“ izazvala brojne optužbe prema policiji Kazahstana.

“Policija je bila veoma nezadovoljna mojim radom, jer smo razotkrili mnoge slučajeve korupcije i kršenja ljudskih prava, policajci su dobijali disciplinske mjere, neki su otpušteni, a 12 osoba je osuđeno po krivičnim djelima zbog nasilja ili nemara”, pojašnjava Smailova.

Kaže da je tokom devet godina rada fonda „Ne ćuti“, 315 silovatelja, pedofila i ubica procesuirano, a izvršene su promjene u šest zakona.

“Stalno ukazujemo na ozbiljne slučajeve nasilja od strane zvaničnika, koje javno razotkrivamo. To je izazvalo neprijateljstvo vlasti prema nama”, kazala je ona.

Ističe da predsjednik Tokajev pokušava da stvori sliku da Kazahstan poštuje ljudska prava i da su žene zaštićene, ali da fond svakodnevno prikazuje stvarnost – nekažnjavanje ubica i silovatelja, visok nivo nasilja.

“To podriva državnu propagandu i vjerovatno smo zbog toga izloženi progonu”, pojašnjava ona.

Neizmjerno zahvalna kolegama i novinarima Martinoviću i Filipoviću

Dina Smailova je u Crnoj Gori upoznata sa radom nekoliko organizacija, a pojedini novinari su joj i lično pomogli i poržavali je.

“Vidim da ovdje postoji veoma solidarna i složna mreža aktivista. Znam da je šest nevladinih organizacija nedavno uputilo apel da mi se pruži podrška i zatražilo hitno da dobijem status izbjeglice. Još ranije su neke organizacije pisale ministru pravde, ministru unutrašnjih poslova i pratile moj slučaj”, kaže ona.

Ističe da je neizmjerno zahvalna svojim kolegama.

“Kao što sam rekla, upoznali smo neke novinare. Jovo Martinović me je mnogo podržao, radio je nekoliko intervjua sa mnom. Takođe, Ljubomir Filipović nam je pomagao savjetima, kao migrantima u stranoj zemlji bilo nam je veoma teško, nijesmo znali jezik ni način života u Crnoj Gori. U međuvremenu sam slomila nogu i novinari su mi pomogli – Ljubomir mi je dao invalidska kolica, a Jovo me vozio u bolnicu više puta. Ta pomoć mi je bila dragocjena”, ispričala je Smailova.