Video
Fudbalski klub Zabjelo ove godine slavi svoj 60. rođendan. Tim povodom, portal Glas Zabjela snimio je dokumentarni serijal “Srce je veliko”, u okviru kojeg, kroz sto minuta materijala u pet epizoda, prikazuje razgovore sa brojnim akterima postojanja fudbalske reprezentacije naše republike, od njenog samog početka do danas.
Razgovarali su sa legendama, veteranima kluba, navijačima i novom upravom.
Jednu epizodu posvetili su najmlađem kapitenu Zabjela, Nikoli Šćepoviću, čije ime danas nosi i stadion kluba, i to sa jakim razlogom, a u jednoj epizodi govori se o istorijatu FK Zabjelo.
O dokumentarnom serijalu povodom 60 godina FK Zabjelo razgovarali smo sa autorom serijala i glavnim urednikom portala Glas Zabjela Vladanom Đurišićem.
Kako ste došli do ideje za ovaj dokumentarni serijal?
“Srce je veliko” nastaje u namjeri da se dokumentuje i objasni značaj Fudbalskog kluba Zabjelo, prije svega za lokalnu zajednicu Zabjelo, Podgoricu, ali i za crnogorski fudbal. Serijal je zapravo nastavak napora redakcije portala Glas Zabjela da podrži borbu za opstanak jedne od najvažnijih zabjelskih institucija, naročito u posljednjih godinu dana otkada su upravljanje klubom preuzeli njegovi navijači i simpatizeri. Ljetos smo kreirali kampanju za Festival kulture Zabjelo, koji je održan upravo na stadionu i zahvaljujući kojem je klub mogao da ponovo pokrene mlađe selekcije. Nadamo se da će isto tako javne institucije i privredni subjekti prepoznati značaj ovog kluba i podržati njegov opstanak i ponovni razvoj.
S obzirom da ste mali medij, koliko je bilo izazovno dovesti do kraja jedna ovakav projekat?
Izuzetno zahtjevno, ali smo imali podršku Ministarstva kulture i medija kroz fond za pluralizam medija. Što se tiče same produkcije, ovo je bio prvi put da smo snimali intervju sa četiri osobe istovremeno, a nakon toga sa šest osoba istovremeno, i to sa prilično skromnim resursima. Na taj način smo uspjeli da okupimo neke od zabjelskih legendi, ali i bivših navijača, koji su zajedničkim uspomenama ponovo oživjeli duh Fudbalskog kluba Zabjelo iz njegovih najboljih dana.
Ima li neka epizoda koju bi izdvojili, neka od pet tema koja Vam je bila posebna?
Sve ove teme podjednako doprinose cjelini, pa bi u slučaju uzastopnog gledanja mogle dati utisak dužeg dokumentarnog formata. Možda bih izdvojio drugu epizodu – istorijat FK Zabjelo, jer svjedoči o vremenu kada je stari stadion Zabjela bio težište ne samo sportskog već i kulturnog i društvenog života na Zabjelu.
Kakvu reakciju kod publike želite da izazovete filmom? Kakve su prve reakcije Zabjelčana?
Reakcije su pozitivne i to nas raduje. Nadamo se da ovakvi sadržaji mogu podstaći Zabjelčanke i Zabjelčane da daju svoj doprinos zabjelskim inicijativama, da svi zajedno doprinesemo lokalnoj zajednici, a samim tim i cijelom društvu. Konkretno u slučaju Fudbalskog kluba Zabjelo, nadamo se da možemo privući pažnju onih organizacija koje bi trebalo i koje bi mogle da podrže njegov razvoj.
Šta to izdvaja naselje Zabjelo od drugih djelova Podgorice? Može li se definisati ljubav prema naselju?
Ljudi sa Zabjela se ne izdvajaju od žitelja drugih podgoričkih naselja, nismo mi bolji ni gori, ali Zabjelo definitivno posjeduje potencijal kolektivnog duha i obrise subkulture kakve ne možemo naći nigdje drugo u Crnoj Gori. Nije to samo ljubav i osjećaj pripadnosti, već doslovno osjećaj da je „sve to tvoje“. Zbog toga vjerujemo da upravo na Zabjelu građanski aktivizam ima najveću šansu, a uz pomoć portala Glas Zabjela, nadamo se, i najveći odjek.
Koliko je bitno za Zabjelo da ima fudbalski klub kao mjesto okupljenja i “vezivno tkivo” Zabjelčana?
Pogledajte serijal “Srce je veliko” i biće vam jasno.
Navijači Zabjela su se samoorganizovali da bi spasili klub i vratili mu nekadašnji sjaj. Da li je to poruka ljudima da ne treba se plašiti da se samoinicijativno preduzmu akcije, a ne čekati da neko drugi, prije svega institucije da reaguju?
Preporučeno
Jedina šansa svih građana Crne Gore, ne samo Zabjela i Podgorice, jeste udruživanje i samoorganizacija, posebno na lokalnom nivou. Kada bismo svi vodili računa makar o svojoj neposrednoj okolini, bolje društvo bi bilo dostižnije. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što znamo gdje živimo, i ne možemo očekivati da javne institucije sve prate i svugdje stižu, nebitno iz kog razloga. Ako se oslonimo na sebe same, ali i na svog bližnjeg, imamo veće šanse za bolje društvo i ne moramo da zavisimo ni od koga. A kad plodovi takvog udruživanja dođu, to je poseban osjećaj koji može samo inspirisati još veći trud i rezultate, ali ništa manje bitno – i bolje odnose među ljudima i snažnu zajednicu sposobnu za stvarnu promjenu.
