Video
Njegov otac je još prije Drugog svjetskog rata došao iz Slovenije u Crnu Goru, zaposlio se kao triftar radnik na Tari, zaljubio se u mještanku iz malog sela na Tari i tu ostao da živi.
Danas, sa svojih 86 godina, ovaj neumorni i predani poljoprivrednik, obavlja poslove kao sa svojih dvadeset.
Priča nam kako je uvijek više volio selo od grada, iako su njegova braća i sestre, još kao mladi otišli u grad u potrazi za boljim životom.
“U mladosti sam imao prilike da odem da živim u gradu, ali sam odabrao selo. Noge me još uvijek nisu izdale, pa i danas sa svojih 86 godina moram da radim kao kad sam imao 20. Iako mi je sada, zbog godina, težak bilo kakav rad, imam bolje uslove. Tek prije par godina sam vodu uveo u kuću, a ranije sam je donosio sa izvora koji je sigurno udaljen nekih 500 metara”, lagano pripovjeda Neđeljko.
Na pitanje da li se ipak pokajao što nije svoju životnu sreću tražio u većoj sredini, gorštak s osmjehom odmahuje glavom, kao da je očekivao ovo pitanje.
“Pored svih poteškoća, sa kojima sam se susreo u životu na selu, nikad nisam zažalio što nisam otišao u grad. Mogu zasigurno reći da je ovo najljepše mjesto u durmitorskom kraju. Tlo je veoma plodno, pa čak uzgajam vinovu lozu i lubenicu pored ostalog voća. Priroda je mnogo lijepa i privlači ogroman broj turista tokom ljetnjeg perioda . Mnogo njih naiđe pored kuće, pa ih ja rado ugostim, a meni dobro dođe malo društva”, kaže Neđeljko.
Svako godišnje doba u ovom durmitorskom kraju iziskuje različite napore, ali ipak kaže da je ljeti najteže.
“Imam šest ogromih livada koje se moraju kositi kako bi se spremilo sijeno za zimu. Zatim vodim računa o dvije velike njive u kojima imam raznovrsno povrće i veliki voćnjak sa ukupno 50 stabala voća. Pored svega brinem i za stoku. Većinu svojih livada kosim ručno, jer su nepristupačne za kosilicu“, objašnjava gorštak i dodaje da mi zima lakše pada iako je selo tada više dana odječeno od ostatka svijeta.
“Živimo na veoma geografsko neobičnom mjestu, u samom kanjonu, okruženi ogromnim brdima. Većinu zimskog perioda budemo odsječeni od grada, pa zbog toga sve potrebne namirnice kupimo ranije“, zaključuje Neđeljko Štruc iz sela Tepce.
On je i najstariji stanovnik sela i teško mu pada što je emigracija učinila svoje i ispraznila durmitorske krajeve. Najveće zadovoljstvo mu je igra sa unučadima i praunučedom.
Starosti prkosi pjesmom i igrom, jer, kako kaže, još uvijek može da zaigra crnogorsko kolo i trojanac, kojega ga je naučio pokojni otac, a i pjesmi je još vičan.
“Nikada u životu nijesam posjetio doktora i volim da se isključivo liječim na stari prirodan način sa raznim biljem, kako su to i radili naši stari”, zadovoljno kaže Neđeljko.
Njegova supruga Vidosava ima i objašnjenje.
“Rad ga isključivo održava u život. Svakodnevno sebi pronalazi zanimacije kako bi se što više kretao, a tu je i zdrava domaća hrana, kaže Vidosava.
Anđela Prijović, studentica FPN, studijski program novinarstva
Preporučeno
