Video
Prije četvrt vijeka, 27. februara 1993. godine, voz broj 671 na liniji Beograd –Bar, zaustavio se na maloj, gotovo nevidljivoj stanici Štrpci.
Nije trebao. Nikada se prije zaustavio nije. Sat je pokazivao 15:58.
Nekoliko sati poslije, dvadeset muškaraca, vezanih ruku išlo je u koloni prema maslinasto zelenom kamionu. Vezanih ruku, pored svakog čovjeka stajao je naoružan vojnik srpske paravojne formacije „Osvetnici“ zločinca Milana Lukića.
Ustajao maglovit vazduh vonjao je po smrti. Lukić je isijavao tu smrt.
Ljudi iz voza
Ljudi izgubljeni i preplašeni, zbunjeno su i bespomoćno hodali, ne vjerujući šta im se dešava. Pa domalo prije su sjedili u vagonima, u vozu, koji ih je sa pečalbe iz Beograda vozio kući za Podgoricu, Prijepolje, Bijelo Polje, Bar.
Oni su državljani SR Jugoslavije, pa neće valjda njih zbog drugog i drugačijeg imena neko diskriminisati. Eno i Milošević je lično garantovao da se državljanima SR Jugoslavije ne može ništa desiti. Oni su u svojoj zemlji. Bošnjaci iz Sandžaka i Crne Gore. Svi govore da SR Jugoslavija nije u radu. Rat je u Bosni i Hercegovini…
Pa ipak, Lukićevi koljači, vojni kamion, hladna Drina i te male uđerice postajale su svakog trena realnije od bilo kakvih obećanja, nadanja, od bilo kakvih priča o „vojnoj neutralnosti“ te i takve kuse Jugoslavije.
U koloni od dvadeset ljudi gazi dečko od 19 godina, Esad Kapetanović. Ide iz Beograda kući u Prijepolje. Svojima. I to ide sa dobrim razlogom. Dobio je poziv za vojsku. Istu ovu vojsku, sa istim ovim uniformama koja ga sad sprovodi kao zarobljenika. Vjerovatno misli da je riječ o nesporazumu. A, ko zna, možda mu i ovi zbog poziva odmah uruče uniformu. Dijete od devetnaest godina racionalizuje u strahu koji ždere suton. Jer, zašto bi njega zarobila vojska koju će ionako dobrovoljno služiti? To je nelogično. Čudno.
Iza njega pognute glave hoda Zvjezdan Zuličić. Zvjezdan je rođeni Sarajlija. Od majke Srpkinje i oca Bošnjaka. Ali Zvjezdan je, pored toga, poznat fudbaler. Igrao je u FK Sarajevo. Na početku rata, odlazi sa porodicom u Beograd. na sigurno, kako se nadao. Odatle, majka mu i mlađi brat odlaze u Nikšić a Zvjezadan nastavlja igrati fudbal u Beogradu.
Tog jutra 27. februara 1993. god. Zvjezdan je pošao u Nikšić da obiđe majku i brata. Vojnik koji je kontrolisao lične karte primijetio je slovo „j“ u imenu Zvjezdan. Bilo mu je sumnjivo. Prezime Zulčić još sumnjivije. Istjerali su ga iz vagona i sad hoda u ovoj sumornoj i čudnoj koloni prema kamionu. Ne može se nogometaš načuditi ovim čudnim ljudima. Razumije on i kontrolu i sve, ali ipak…
Na kraju krajeva, poslije masakra u Sjeverinu, krajem 1992. godine nad Bošnjacima, svaki javni prevoz koji ide prema Bosni i Hercegovini treba imati obezbjeđenje. I ovaj voz je imao nekoliko policajaca iz Užica. Sigurno bi se pobunili ljudi da je nešto čudno i neplanirano. Ali nisu. Niko se nije protivio niti bunio dok su ih izvodili iz voza. Niko! Greška neka, misli Zvjezdan i hoda. Hoda, a ne zna gdje ide. Vojnici ga gurkaju prema kamionu kao i ostale u koloni.
Sa njima je i Nijaz Kajević. On se vraća sa krštenja kćerke svoga prijatelja. Promatra krstove oko vrata naoružanih ljudi koji ih vode. Isti su to krstovi, kao i oni koje je dan prije gledao na krštenju. Pa opet, ne ide nekako da kršten čovjek bude nasilnik. Jer, na krštenju nije bilo nasilja. Ovi su nas zabunom izveli iz voza, misli u sebi Nijaz. Znam da pravoslavci nisu takvi. Pa prijatelji mi krste djecu, znam više o krštenju od pola ovih balavaca što me puškama pod rebra gurkaju.
Tomo Buzov, kapetan prve klase JNA u penziji, koji je pošao rodbini u Bar, u sebi je podsmješljivo gledao na sve ovo. Dječurlija, golobrada, igraju se rata, mislio je. A, opet, Tomo nije bio jedan od otmičara, jedan od naoružanih vojnika. Ne, Tomo je hodao zavezan sa ostalim. Usprotivio se legitimisanju i izdvajanju Bošnjaka, izderao se na hordu Milana Lukića, „Stanite, ljudi, šta radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!“. Za «nagradu», sad i on, penzionisani oficir, sa noge na nogu hoda prema kamionu.
Škola, spas, pa mrak
Dvadeset vezanih ljudi i par naoružanih stražara u kamionu, zaustavljaju se ispred osnovne škole u selu Prelovu u opštini Višegrad. Vojnici gurkaju civile prema školskoj sali. Golema je to škola. Preko hiljadu đaka je brojala prije rata. Tog februarskog dana, ’93. zijala je prazna.
Dobro je, pomisli Tomo Buzov, penzionisani oficir, da su nas mislili ubiti, učinili bi to odmah. Ovako nas sprovode u školu, sigurno će biti razmjena. Sve će biti ipak dobro. Možda i uhvatimo neki prevoz za Bar…
Zvuk kundaka pretvorio je svjetlost u mrak…
Danas, četvrt vijeka poslije, oteti ljudi, Bošnjaci iz avetinjskog voza br. 671, NE POSTOJE! Nema ih. Osim četiri tijela, koja su pronađena u Drini, tačnije u jezeru Perućac, njih nema. Nema ni Tome, nema Zvjezdana, nema ni Esada, nema ni Nijaza. Oni su u međusvijetu. Porodice ih ne mogu sahraniti, jer tijela nema, a živi nisu.
Pa su tako smješteni negdje između naših priča, svijesti i povijesti.
Tek prodice Halila Zupčevića, Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine, dugo, za neprebol, eonima dugo, 2009. i 2010. pronašle su njihova tijela i pokopali svoje najmilije.
Ostalih 16 nema. Skriva ih Drina, tajna krvnika i brutalna zavjera ćutanja…
Garaža
Tomo Buzov je došao sebi. Pogledao je okolo. Bila je to školska sala. Ista ona u koju su ulazili dok ga kundak nije poslao u nesvijest. Vidio je gole ljude, vidio je kako se Lukić i njegova horda smiju dok provjeravaju novčanike sa hrpe odjeće. A, onda su im naredili, onako polugolim da ustanu i krenu ka izlazu.
Nada, slabašna, ali opet nekakva, pojavila se. Nisu ih ubili. Da su htjeli, mogli su ih likvidirati tu odmah. ionako nije bilo nikoga u školi. Naoružana Lukićeva grupa je naredila putnicima iz voza 671 da ponovo uđu u kamion. Okrvavljeni ljudi su ušli, bez riječi. Kamion se zaustavio u selu Mušići, kod jedne spaljene kuće sa garažom u prizemlju…
Po riječima Nebojše Ranisavljevića, uz Miću Jovičića jedinog pravosnažno osuđenog za otmicu i ubistva putnika iz voza u Štrpcima, tada je nastao pakao.
Ljude su izveli iz kamiona. Prvo su uveli dvojicu u garažu i rafalima ubili. A, onda su zvijeri shvatile da je to sporo i neefikasno. Garažu napunili sa grupom od šest ljudi. Rafali su ih rezali i slali u smrt. Neko se iz preostale grupe oslobodio, i počeo da bježi. Ranisavljević je pucao. Pogođen čovjek je uz urlik „jao, majko moja“, pao na zemlju.
A, onda užas užasa.
Svjedok
„U tom trenutku Lukić Milan je izašao iz garaže i povišenim tonom pitao ‘Ko je pucao?’ Ranisavljević je Lukiću odgovorio da je on pucao i pokazao na lice koje je kukalo. Tom licu je tada prišao Lukić i bajonetom ga preklao, pri čemu je kazao ‘Tako se to radi’“, naveo je Ranisavljević.
Nikada nećemo saznati ko je bio zaklani čovjek. Da li je to Tomo Buzov, penzionisani oficir, fudbaler Zvjezdan Zuličić, budući vojnik Esad Kapetanović, dobri domaćin koji je vjerovao u suživot Nijaz Kajević ili neko od preostalih 16 mučenika?
Ostaje samo tišina.
Tišina koja jednako urliče da nema dvadeset ljudi, koji su nestali, koje je mrak četničke falange u istočnoj Bosni uz amin srbijanskog rukovodstva pojeo.
Ta tišina nam kaže kako su od čitave grupe ubica osuđena samo dva čovjeka. A, ta tišina još rječitije i konkretnije zbori o Milanu Lukiću, monstrumu četničkom koji je na doživotnoj robiji, ali koji NIKADA za ovaj zločin nije odgovarao.
Ljudi
Prije četvrt vijeka, skinuti sa voza i ubijeni ljudi su:
Esad Kapetanović (19), Ilijaz Ličina (43), Fehim Bakija (43), Šećo Softić (48), Rifet Husović (26), Senad Đečević (16), Ismet Babačić (30), Halil Zubčević (49), Adem Alomerović (59), Muhedin Hanić (27), Safet Preljević (22), Džafer Topuzović (55), Rasim Ćorić (40), Fikret Memović (40), Favzija Zeković (54), Nijazim Kajević (30), Zvjezdan Zuličić (23), Jusuf Rastoder (45) i Tomo Buzov (53).
Od svega, ostao je spomenik u Prijepolju na kojem piše: „Ko u ovoj zemlji zaboravi 27. februar 1993. i stanicu Štrpci odustao je od budućnosti“.
U ovim zemljama mnogi su zaboravili i odustali od budućnosti…
Preporučeno
Ali ti budi ČOVJEK i ne zaboravi! Pročitaj imena ljudi, prouči im dovu, pomoli se za njihovu dušu.
