Video
Arhitekta Miodrag Miško Dragov Bajković, član Crnogorskog pokreta, načinio je manju studiju o devastiranju crnogorskih sakralnih objekata od Srpske pravoslavne crkve i njenih eparhija u Crnoj Gori, pokazujući koje su razmjere, kako je navedeno na sajtu Crnogorskog pokreta, „bezobrazluka i osionosti u prepravljanju crnogorskog nasljeđa”, piše Pobjeda.
Preporučeno
Bajković je studiju uradio na primjeru pet manastira: Dobrilovina, Ostrog, Ždreba(o)nik, Starčevo i Beška. Autor navodi da u ništa manjoj mjeri nijesu doživjeli sličnu sudbinu i manastiri poput Orahova, Ćelije Piperske, Svetog Arhanđela Mihaila na Prevlaci kod Tivta… Pobjeda će u nekoliko nastavaka prenijeti Bajkovićevu studiju koju je on predstavio na skupovima Crnogorskog pokreta, pokušavajući da upozna javnost sa razmjerama uništavanja crnogorske kulturne i sakralne baštine i da podstakne državne organe da preduzmu zakonske mjere protiv počinilaca djela koja su inkriminisana Krivičnim zakonom, sa predviđenom kaznom do pet godina za odgovorne osobe.
Crnogorska kuća
Predmet „Obnova i zaštita arhitektonskog našljeđa” predavao mi je prof. dr Peter Fister. Jedne prilike 1984. godine, profesor Fister je pred nama, studentima četvrte godine Arhitektonskog fakulteta u Ljubljani, izgovorio: „Za mene je u Jugoslaviji najkvalitetnije i najvrednije arhitektonsko našljeđe tradicionalna makedonska kuća i tradicionalna crnogorska kuća u basenu Skadarskog jezera. Kad sam viđeo što su Crnogorci poslije zemljotresa učinjeli od svojih sela i seockih kućaCrnogorci za mene više ne postoje” kraj citata.
Nije mi ovo bilo baš premilo čuti, ali sam i ka student znao da čovjek ima 100 pravaca. Tada je u pitanju bila tradicionalna, narodna, anonimna ili, kako je u užim stručnim krugovima sve popularnije reć vernakularna arhitektura (sa latinskog: vernakularno/ lokalno graditeljsko nasleđe). Tradicionalne kuće jesu izuzetno važan dio baštine svakog naroda a, ovdje naprijed je riječ o našim manastirima, odnosno o devastiranim i degradiranim zakonom zaštićenim dobrima crnogorske kulture!
Za ovu priliku sam odabrao pet manastira (Dobrilovina, Ostrog, Ždreba(o)nik, Starčevo i Beška) pet karakterističnih primjera devastacije i degradacije blaga naše kulture!
To što je od istih učinjeno s bande Srpske pravoslavne crkve (najvišijem dijelom u zadnjih četvrt vijeka), u ništa manjoj mjeri važi i za još neke manastire (Orahovo, Ćelija Piperska, Sveti Arhanđel Mihailo na Prevlaci kod Tivta)!
Manastir Dobrilovina
Manastir Dobrilovina je izgrađen 1609. godine. Na ovome mjestu postoja je stariji hram i konak. Više puta je pustošen i paljen od strane Turaka – samim tim i više puta obnavljan.
Poslednja značajna obnova je iz 1905. godine.
Poslije Drugog svjetskog rata manastir je napušten. Ponovo je „zaživio” 1989. godine. Manastir Svetog Đorđa, kojeg čini Crkva Svetog Đorđa, poznat pod imenom Dobrilovina izgrađen je na lijevoj obali rijeke Tare, zapadno od Mojkovca,u rijetko impresivnom pejzažu, okružen livadama, šumama i planinskim vrletima.
Manastirska crkva, jednobrodna, kupolna građevina sa poprečnim transeptom koji formiraju pravougaone, plitke i niske pijevnice, sa polukružnom apsidom na istočnoj i pripratom na zapadnoj strani, skladno je arhitektonsko rješenje sa fino uklopljenom i originalnom drvenom kulom zvonika nad ulazom.
Proporcijama i rješavanjem odnosa masa, mada umanjenih dimenzija, podsjeća na Manastir Moraču, pa je poznata i pod nazivom „mala Morača”. Manastir Dobrilovina je dobro kulture od nacionalnog značaja!
Kako su vrijeme i okolnosti, nakon „zaživljavanja” Manastira 1989. godine, donijeli i potrebu za izgradnjom novog konaka isti je izgrađen na najgrđi mogući način. Od učinjenog, moglo je biti grđe samo da je ova kuća-konak, manjim ili višim svojijem dijelom, „naslonjena” na samu crkvu.
Naime, konak je izgrađen na jugozapadnom dijelu manastirske porte, tako da, kad se uskim putem, koji se odvaja sa glavnog puta Mojkovac-Đurđevića Tara (inače jedinim pristupnim), posjetilac primiče manastiru crkvu samo djelimično vidi ili je, od novoizgrađenog konaka, uopšte ne vidi (zavisno od tačke na prilaznom putu na kojoj se potrefi), tako da se oko istog mora obigravati da bi se ušlo u crkvu.
Što više i da ovo nije jedini pristupni put, izgradnja konaka je bila nedopustiva na mjestu ispred manastirske crkve (jugozapadno od crkve), tim prije što je i u samoj manastirskoj porti bilo prostora, duž njenog sjevernog ogradnog zida, za neuporedivo „bezbolniju” gradnju uspješnije rješenje u konkretnom prostoru.
Konak
Kako u današnje doba SPC nije nikakav finansijski problem dokupiti ili, može biti, uzurpirati prostor površine neposredno oko (skoro će cijelo stoljeće) nasilno otetih crnogorskih manastira, a okolo ima dovoljno livada za tako nešto za očekivati je bilo i mnogo više suptilnosti i odgovornosti u „nalaženju-određivanju” lokacije za gradnju konaka.
Naravno najumjesnije je moglo biti da je „novi konak” podignut na mjestu „starog konaka”, koji se nalazio sjeverno i izvan sadašnje manastirske porte (a vjerovatno u okviru nekadašnje) i koji je bio „dovoljno” sačuvan još u drugoj polovini XX stoljeća to jes, da je „stari konak” rekonstruisan.
Kad je potrebno i kad se planira izgradnja kuće-konaka, koja će skupa sa dobrom kulture činiti kompleks-cjelinu, prvo se mora, gledati sadržaj, a prije svega na veličinu buduće kuće/ kuća (horizontalni i vertikalni gabariti), vrlo oprezno pristupiti odabiru lokacije, odnosno paziti da: svojim položajem (udaljenošću-blizinom), volumenem (veličinom) i arhitekturom (oblikovanjem masa, tipologijom, likovnošću fasada, detaljima i materijalizacijom), da ta neka nova gradnja, ne ugrozi autohtonost arhitekture postojećeg dobra kulture i njegovu dominantnost u prostoru.
U ovom slučaju upravo je urađeno sve obrnuto i naopako:
-Konak je izgrađen ispred ulaza u relativno malu manastirsku crkvu i u njenoj neposrednoj blizini tako da je „zaklanja” i „sklanja”, a trebalo je bočno od crkve i na pažljivo odmjerenoj razdaljini;
Ova građevina u osnovi ima dimenzije 13 m x 11 m, spratnost S+P+Pk1+Pk2 (čak četiri etaže) i površinu oko 500 metara kvadratnih tako da crkvu čini „još manjom”, a ista površina se mogla „dobiti” izgradnjom konaka više površine u osnovi (primjera radi: u obliku izduženog pravougaonika), ali zato manje spratnosti (S+P), što bi bilo neuporedivo primjerenije i stručnije.
Samo da spomenem i da je mobilijar u crkvi uglavnom nov i ne uklapa se u skladnost unutrašnjeg prostora. Agresivni „SPC-graditelji” i ovdje su pokazali svoju neznavenost i nepoštovanje svega što smo stoljećima na ovim prostorima umjeli izgraditi i sačuvati, jer je njihovim „činjenjem” (a ne libe se), nekadašnja slika Manastira Dobrilovina u okruženju nestala, ka što je ovi naš jasni mentalni orjentir u prostoru izblijedio!
