Video
Svaki čovjek u svom životu iskusi neki vid nasilja, bilo da se nađe u ulozi vršioca nasilja, žrtve ili je jednostavno svjedok nasilja nad drugim. Prema riječima Nataše Vuković, psihološkinje i članice Ženske političke mreže, nasilje nas sve pogađa i svi moramo nositi dio odgovornosti, pišu Dnevne novine.
Preporučeno
Prema njenim riječima, Crna Gora je postigla napredak u izgradnji zakonodavnog, političkog i institucionalnog okvira za sprečavanje i borbu protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama, ali kako dodaje, daleko smo od toga da možemo biti zadovoljni.
“Nekoliko zakonskih akata, akcionih planova i strategija sada se bavi nekim oblicima nasilja nad ženama i porodičnim nasiljem. Svaka druga žena je u životu bila žrtva nasilja, a u prošloj godini svaka peta žena je trpjela neki vid nasilja, fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog. To je činjenica koja zabrinjava. To nisu neke tamo žene, to su žene oko nas, to su naše prijateljice, koleginice, to su ljudska bića koja neko maltretira samo zato što su žene, što ih neko doživljava kao slabije, manje sposobne i manje vrijedne”, kaže Vukovićeva.
Život u crnogorskom društvu, prema mišljenju psihološkinje, predstavlja novi izazov za svaku žrtvu jer još njegujemo naglašenu patrijahalnu kulturu i odnose.
“Zbog toga žrtve duže ostaju u nasilnim vezma, brakovima. Postiđene, uplašene i zbunjene žrtve nasilja i nakon odluke da prijave nasilje i potraže stručnu pomoć moraju da prođu dug put. U zavisnosti od toga koliko stručni radnici, radnici u institucijama, daju žrtvi razumijevanje i pokazuju poštovanje prema njenim odlukama i slobodi, utoliko se sama žrtva može ohrabriti i osnažiti. Izostanak punog razumijevanja za nasilje, pritisak na žrtvu, donošenje odluka u njeno ime, nažalost budu česti dio svakodnevice čak i od stručih radnika i ovo su sve nedopustive okolnosti od kojih zavisi povjerenje žrtve i njen brži oporavak”, pojašnjava Vukovićeva.
Puno je uzročnika zbog kojih žrtva trpi nasilje, a jedan dio je, kako je kazala Vukovićeva, svakako struktura ličnosti same žrtve, koja se formira pod uticajem duboko ukorijenjenih transgeneracijskih obrazaca ponašanja u našoj sredini.
“Zbog ukorijenjenog shvatanja da je nasilje u porodici privatni problem, da se to rješava u krugu porodice, žrtve se, osim straha od nasilnika, plaše i osude okoline, osjećanja krivice da su one, možda, nekim ponašanjem ‘izazvale nasilje. Pored toga, tu je ekonomska nesamostalnost često problem ali i nepoznavanje prava”, kaže Vukovićeva.
Psihološkinja pojašnjava da nasilnici vremenom uspostave vrstu kontrole nad žrtvom.
“Živimo u društvu u kom se dominacija i kontrola muškarca nad ženom cijene. Zatim, uvjerenje da je nasilje jedan od najefikasnijih načina vaspitavanja tj. disciplinovanja djece, pa se taj ‘model moći’ takođe upotrebljava i prema partnerkama. Emocionalno i psihološko nasilje koje se, praktično svakodnevno dešava i koje se zanemaruje, snažno i duboko se uvlači u život i trajno mijenja ličnost, stvarajući nesigurnost, osjećaj bespomoćnosti, bezvrijednosti, krivice”, kaže Vukovićeva, dodajući da se tu radi o stalnim primjedbama i kritikama, uvredama, omalovažavanju, proglašavanju ludim, ljubomornim, emocionalnim prijetnjama i sl.
Žrtve prave neke ozbiljne odluke svakog dana i uglavnom protiv sebe, jer se ‘ćuti i trpi’ stavlja u funkciju spasa porodice, obraza i časti.
“U osnovi ovog iskrivljenog shvatanja je rodna neravnopravnost i disbalans moći žena i muškaraca u kom se od žena upravo očekuje ‘žrtvovanje’, jer su muškarci, ipak, ‘glave’. Za mnoge žrtve, ovo je zatvoreni krug bez izalaza sa stalnom nadom da će biti bolje. Zato žene trpe i sebe žrtvuju. Upravo zato, svi imamo odgovornost da mijenjamo ovakvo stanje stvari, da mijenjamo društvo, stav prema rodnoj ravnopravnosti i da pomažemo žrtvi”, kaže Vukovićeva.
Ne postoje precizni podaci o tome koliko se često žene, žrtve nasilja, vrate nasilniku ali, kako kaže Vukovićeva, dešava se i to najčešće pod pritiskom porodice, prijatelja, pomiritelja “koji smatraju da žena treba da pritrpi, da se nasilnik pokajao i da ona ne treba sebi da dozvoli da obruka cijelu familiju”.
“Ovakva situacija je, nažalost, i dalje realnost u našem društvu čega sam svakodnevno svjedok u profesionalnom radu. Nerijetko i zaposleni u institucijama, umjesto da pomažu ženi, žrtvi nasilja, da joj pruže institucionalnu i stručnu pomoć, ‘pomažu’ na način da pokušavaju da nagovaraju ženu da se ‘pomiri’ sa nasilnikom, da ‘pomisli’ na djecu i da čuva porodicu”, kaže Vukovićeva.
Ne vraćaju se, dodaje, žrtve nasilniku samo zbog psiholoških uzroka.
“Najčešće se radi o ženi koja ne radi ili ima minimalna primanja, koja nema nikakvu imovinu na svoje ime, država nema razvijen institucionalni sistem dugoročne pomoći žrtvi (smještaj, nalaženje posla)”, navodi Vuković, zaključujući da je za nju važno da pruži adekvatnu podršku i pomoć žrtvi nasilja, da je osnaži i pomogne da, koliko god je moguće, izađe iz problema sa što je moguće manje posledica.
