Video
Vršnjačko nasilje više nije pojava koju možemo smjestiti u učionicu i zaboraviti poslije velikog odmora. Ono ima raspored, publiku i najčešće – tišinu odraslih.
Ispovijest iz Bara: Kad ti dijete kaže da ne želi više da živi
U martu 2022. godine, dvanaestogodišnja djevojčica iz Bara šapatom je rekla majci:
– „Možda je najbolje da se ubijem.“
Godinama je trpjela psihičko i fizičko nasilje od vršnjaka. Škola je bila obaviještena. Reakcije, mlake ili nikakve.
„Ćerka je još u četvrtom razredu proživljavala otimanje užine, dolazila kući s masnicama. Više puta smo se žalili učiteljici, ali se svelo na to da se ona obrati kćerki. Poslije toga je suprug otišao u školu i ispred učionice razgovarao sa učiteljicom, vikao da će svašta da uradi ako mu dijete dođe opet uplakano, gladno… i prijavljen je za prijetnju, davao izjave u MUP-u i svima je od strane roditelja bilo zabranjeno da se druže sa njom“, priča majka žrtve vršnjačkog nasilja.
Djevojčica je preživjela, ali je poruka ostala kao rana: djeca u Crnoj Gori ne osjećaju se sigurno ni unutar školskih zidova, ni izvan njih.
Samo godinu kasnije, nasilje se pretvorilo u krv. U martu 2024. godine, u dvorištu Gimnazije „Niko Rolović“, učenik D.M. (18) izboden je nožem od strane vršnjaka. Incident se dogodio u sred bijela dana, na mjestu gdje su se donedavno vodile rasprave oko školskih zadataka i ocjena. Javnost je bila zgrožena, mediji puni naslova, ali za mnoge učenike ovo nije bilo iznenađenje – već kulminacija nečega što tinja godinama.
Podgorica, april 2024. Tri učenika pretučena
Tri učenika podgoričke Gimnazije „Slobodan Škerović“ napadnuta su od strane grupe maloljetnika ispred obližnjeg kafića, neposredno nakon nastave. Napadači, koje žrtve nisu poznavale, prvo su ih verbalno provocirali, a zatim fizički napali, oborili na zemlju i počeli da ih šutiraju. Jedan od napadača je čak uključio telefon kako bi snimio napad, tražeći od žrtava da izgovore uvredljive reči o sebi….
Berane, april 2024. Tinejdžer pretučen u dvorištu škole
Tri tinejdžera pretukla su osamnaestogodišnjeg mladića u dvorištu srednje škole. Žrtva je zadobila teške tjelesne povrede, a napadači su identifikovani kao maloljetnici rođeni 2006. godine.
Od hodnika do interneta: Vršnjačko nasilje u digitalnom dobu
Za mnoge učenike škola više nije mjesto gdje se ide zbog znanja. Ona je teren na kojem preživljavaš. Nasilje je često psihološko, a jednako razorno: isključivanje iz grupe, zadirkivanje, snimanje bez dozvole, „slučajno“ udaranje, javno sramoćenje.
Roditelji ne znaju kome da se obrate, a djeca ne vjeruju nikome, institucije prebacuju odgovornost s jednog hodnika na drugi.
Psiholozi upozoravaju na tzv. „nevidljivu agresiju“: ignorisanje, isključivanje, širenje lažnih glasina. Ona ne ostavlja modrice, ali ostavlja trajne emocionalne ožiljke.
Društvene mreže su proširile granice nasilja. Vrijeđanje se sada ne završava zvonom. Ono se nastavlja na Viber grupama, TikToku, Instagramu. Djeca žive pod digitalnim nadzorom, gdje svaki pogrešan korak postaje meme, svaka slabost – viralni sadržaj.
Jedan od najopasnijih aspekata vršnjačkog nasilja danas jeste – publika. Kada se nasilje snima i dijeli, ono postaje sadržaj. Djeca se uče da klikom podržavaju nasilje, lajkom da učestvuju u njemu. A najopasnije je – što se niko ne osjeća odgovornim.
Nastavnici kažu da „nemaju alate“, roditelji da su „iznenađeni“, a institucije da „rade na mjerama“. Ali šta u međuvremenu radi dijete koje svaki dan sjedi u klupi pored nasilnika? Šta radi ono koje već mjesecima ne dolazi u školu jer ne može da izdrži pogled vršnjaka?
Krivica nije u njima – nego u nama
Magistar psihologije i trener kognitivno bihejvioralne terapije Damira Murić kaže da roditelji moraju razumjeti da zdrav razvoj njihovog djeteta podrazumijeva prisustvo njih samih, njihovu njegu, ljubav i pažnju.
„Razumljivost brzine života i konstantnog stresa za samoodržanjem, može biti jedan od odgovora nenamjernog zanemarivanja svojih najmlađih članova, stoga moramo uzeti u obzir da je sprečavanje, odnosno prevencija ovog problema i u sistemskom smislu, te da zajednički možemo stvarati sredinu u kojoj će porodice imati dovoljno lične prisutnosti u životima svoje djece. Roditelj je prva karika u zdravom razvoju svog djeteta, potom socijalna sredina i školsko okruženje. Ne smijemo zanemariti i televizijski sadržaj i ono što se plasira svima nama, te razmišljati u pravcu u kojem naši najmlađi treba da imaju priliku da gledaju i čuju sadržaje koji podržavaju njihov tjelesni, emocionalni i mentalni razvoj. Toplina doma, razumijevanje, emocionalna stabilnost, prisutnost, interakcija sa djecom i uključenost u njihov život dobri su mehanizmi da dijete razvije samopouzdanje, samopoštovanje, rezilijentnost, kao i moralne i etičke vrijednosti koji mu za dalje mogu pomoći da lakše i bolje razumije svijet u kojem živi, pa i da da doprinos svijetu kroz svoju kreaciju“, kaže Murić.
Statistika i mjere. Da li se nešto mijenja?
Prema istraživanju Centra za građansko obrazovanje, svaki peti učenik bio je žrtva vršnjačkog nasilja, pri čemu je većina žrtava (64,2%) prijavila nasilje. (Centar za građansko obrazovanje)
Prema podacima Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija, tokom 2024. godine zabilježeno je 114 slučajeva vršnjačkog nasilja u školama i školskim dvorištima na teritoriji Crne Gore. Od ukupnog broja incidenata, 61 slučaj odnosio se na fizičko, verbalno i sajber nasilje u osnovnim školama, dok su 53 incidenta registrovana u srednjim školama .
U informaciji objavljenoj na sajtu Vlade, navodi se da je Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija u 2024. godini izradilo smjernice za postupanje u slučajevima vršnjačkog nasilja.
Kao odgovor, Vlada Crne Gore usvojila je niz mjera:
- pilot program za unapređenje zaštite i sigurnosti učenika u osnovnim i srednjim školama, koji se sprovodi u 11 opština: Podgorica, Cetinje, Nikšić, Berane, Bijelo Polje, Plav, Gusinje, Rožaje, Herceg Novi, Budva i Bar. Kao i budžet od 341.000 eura za finansiranje programa
- kampanju „Škola bez straha“
- formiranje smjernica za postupanje u slučajevima vršnjačkog nasilja.
- obuka 45 osoba za sprečavanje vršnjačkog nasilja i vandalizma u školama
- uvođenje socijalnih radnika,
- saradnju sa policijom,
Mjere su na papiru dobre. Međutim i ako su ove mjere korak u pravom smjeru, njihova stvarna primjena i učinak ostaju da se dokažu. U informaciji Ministarstva se navodi da javno-obrazovne ustanove u Crnoj Gori nemaju fizičko obezbjeđenje niti razvijen sistem prevencije vršnjačkog nasilja, a službe zadužene za prevenciju nemaju dovoljno kapaciteta za kontinuiranu realizaciju aktivnosti. (MPNI i Vlada)
Škole su odavno prestale biti samo mjesto znanja. One su postale ogledalo društva koje često okreće glavu pred nasiljem koje tinja među klupama. Brojke i mjere na papiru zvuče ohrabrujuće, ali za djecu koja svakog dana ulaze u učionice sa strahom – promjene moraju biti vidljive, brze i dosljedne. Jer svaki prećutani slučaj nasilja samo je korak bliže tragediji koju ćemo sutra opet analizirati – kad bude prekasno. Jer ako škole ostanu mjesta u kojima je nasilje glasnije od znanja, izgubili smo bitku za cijelo jedno društvo.
Preporučeno
Sergej Radičević, student FPN UCG
