Sve više maloljetnika konzumira drogu i to je postalo alarmantno. Prema posljednjem istraživanju Evropskog istraživačkog projekta o alkoholu i drogama od oko 6.000 anketiranih učenika prvog razreda srednje škole njih 14% koristilo je neku drogu.

“Mislim da smo svi svjedoci da stopa zloupotrebe psihoaktivnh supstanci kod mladih raste. I to jako brzo, što usložnjava i onako tešku situaciju, i što bi trebalo da dodatno zabrine svakog roditelja u Crnoj Gori. Zdravstveni, prosvjetni, zakonodavni i socijalni sektor, u cjelini, podrazumijevam da je zloupotrebu PAS, i kod punoljetnih i maloljetnih lica posebno, izdigao visoko na ljestvici prioriteta. I ako, na osnovu onog što se vidi, bojim se da samo iznosim želje kako bih nešto volio da je, ali u stvarnosti baš i nije. Kod većine. Zdravstvo, prosvjetna zajednica i socijalni sektor, svakako bi trebao, i mogao, puno više da doprinosi“, kazao nam je sagovornik, osnivač i izvršni direktor “Preporoda“ Jovan Bulajić, koji već već 16 godina stoji iza ove NVO.

Što se Preporoda tiče, kažu da u poslednjih 4-5 godina bilježe rast interesovanja maloljetnih lica za pomoć i podršku.

“Naravno, često zovu i roditelji, koji ne znaju šta da rade, a pri tom ni nema specijalizovane ustanove za tretman zavisnosti kod maloljetnika/ca. E sad, pazite, za pomoć se nikad ne javljaju oni koji su tek počeli da flertaju sa drogama. Ti još uvijek nijesu stigli da dožive puno posledica od pogrešnog izbora. Znači, da oni koji dolaze po pomoć i podršku, najčešće su minimalno dvije ili tri godine već u problemu. E sad zamislite kako je kad vam dođe dijete od 16, 17 godina, i kaže da je počelo sa 13 ili 14 godina. U ostalom i rezultati ESPAD istraživanja, koji za Crnu Goru, sprovodi IJZ CG, već godinama unazad govore da se snižava stopa počinjanja zloupotrebljavanja PAS, da se širi „crno tržište“ i drugih okolnosti koje potvrđuju viđenje da stvari ne idu u dobrom smjeru. Ni najmanje. Naprotiv.”, objašnjava na početku razgovora za Standard.

Kada vać pominjemo maloljetna lica nije tajna da se droga kozumira još u osnovnoj školi, a najčešće se počinje sa marihuanom…

“Na žalost ste u pravu. Ima i tog. Ne možemo govoriti baš o nekim pravilima, ali svakako svi primjećujemo da je broj takvih slučajeva u porastu. I nema indicija da će padati. Programi prevencije mi se čini da nijesu baš prilagođeni aktuelnom momentu”, kaže Bulajić.

Marihuana, prva droga

Djeca koja ih kontaktiraju za pomoć, najčešće zloupotrebljavaju marihuanu.

“Ima tu i zloupotrebe sedativa i antidepresiva, miješanja sa alkoholom i/ili drugim ilegalnim drogama, MDMA… Moje je mišljenje da zavisnost ne nastaje tek onog momenta kada dijete unese drogu u organizam.

Zavisnost kreće da nastaje onog momenta, kada dijete, i na prvo pominjanje, ne stavi jasnu barijeru da to nikada i ni po koju cijenu neće probati.

Priznajem da se moje mišljenje nerijetko ne slaže sa mišljenjima nekih drugih koji  se bave ovom problematikom, ali vjerujte da sam više puta bio svjedokom da su najekstremniji protivnici mojih ubjeđenja i stavova iz nekog perioda, vremenom postajali vrli saradnici, istomišljenici pa čak i propagatori mojih viđenja. Tako da trebamo imati svijest da se niti jedno dijete nije primoralo da uzme drogu, već je iz raznih razloga, zabluda, strahova, kompleksa, drugih socijalnih i ličnih deficita, perioda zrijevanja, pokušalo da „rješenje“ svojih okolnosti potraži u zabludi i laži koju djelovanje svake droge ponudi, upakovano u najljepša pakovanja”, napominje.

Školski sistem zakazao

Na naše pitanje da li škole dovoljno posvećuju pažnje djeci kada je razgovor o drogama u pitanju, s obzirom da je kozumacijama među maloljetnicima u porastu, Bulajić odgovara:

“Moje je mišljenje da ne. U školama postoje pedagoško psihološke službe, ali su to službe koje nijesu specifično i samo, obučene za problematiku zloupotrebe PAS. Vjerovatno ja ni ne mogu biti objektivan kada mislim da bi, ako ne odmah, a ono u budućnosti sigurno, trebalo velike kapacitete ulagati u dodatnu edukaciju pomažućih službi u školama.

Takođe bi valjalo prilagoditi programe primarne prevencije, koji i se pored djece, istovremeno posvećivali i obraćali roditeljima i stručnim službama u školama“, naglašava.

Žene u paklu droge…

Na žalost, raste i broj žena koje su u potrebi za tretmanom. Takođe, među njima su i žene koje imaju djecu, i koja su nerijetko iz vanbračnih zajednica.

“I o tome razmišljam samo na način da su djeca iz vanbračnih zajednica, udaljenija od harmoničnog i funkcionalnog ambijenta, koji bi potpomogao rast djeteta koje zbog zavisnost jednog od roditelja, nema adekvatan odgojni proces.

Što se socijalnog staleža tiče, kaže da se ne definišu neki specifični okviri iz kojih je očekivanije da nastane zavisnost.

“Pravila, po tom osnovu su se izgubila. Bukvalno iz svih socijalnih, pa čak i obrazovnih sredina možete očekivati zavisnicu.

I te priče su jako jako stresne i teške, jer se nerijetko za zloupotrebu droga kod žena, povezano javljaju nasilje u porodici, prostitucija, krvlju i polno prenosive infekcije, kriminal…”, objasnio nam je Bulajić.

Rezultat rada NVO je spašen život

Preporod već punih 16 godina postoji u Crnoj Gori i oni koji imaju problem sa zloupotrebom PAS, manje više, dobro znaju koje servise podrške koje pružaju. Pored klasičnog savjetodavnog rada, odluka da specifičnu pažnju posvete servisu podrške zavisnicima/cama, koji su nazvali “MOTIVACIJA ZA PRIHVATANJE DUGOTRAJNOG STACIONARNOG TRETMANA”, je našla mjesto koje je moralo da joj pripadne.

“Do tada, a i nekoliko godina nakon toga, opis bilo kojeg programa pomoći i liječenja je završavao sa “SAMO ZA ONE KOJI ŽELE”. A koliko je onih koji žele, to je valjda svima jasno. Pa najmanje. Ući u nešto, što po nekad, pored laičke, čak i stručnoj javnosti nije zvučalo kao nešto pre bitno, bilo je poprilično hrabro.

Zavisnici/ce koji su dolazili ni ne razmišljaju kako se zove momenat komunikacije sa njima. Ali jedno je jasno. Dođu najčešće, bez želje da išta mijenjaju u svom životu, bježeći od raznih problema, dilera, dugova, policije, porodičnog nesklada, eto samo da dodaju još jednu recku u nizu pokušaja i da još jednom svojim porodicama kažu, “evo, jesam li bio, jesam li pokušao i ovo…”, pa ništa. A izlazili su sa odlukom. Dobrom, često“, priča i nastavlja:

“To što bi kasnije momcima i curama to postajalo manje važno, po nekad i skroz zanemareno, od recimo perioda koji se provede u samom stacionarnom tretmanu, to za nas ne predstavlja problem. Koliki je čiji udio u postizanju konačnog rezultata, pa totalno je nebitno.

Ali znam, da danas ne postoji više niko u Crnoj Gori, ko se iole ozbiljnije bavi ovom problematikom, da nije svjestan važnosti momenta i procesa motivacije u cjelokupnom tretmanu. Takođe primjećujem da su ovaj servis podrške, do današnjega dana većina i uvrstila u svoje servise. I to nas jako raduje. Jer sam siguran da što čovjek usmjereniji uđe u proces tretmana, suočeniji sa očekivanjima, motivisaniji će biti da istraje u tretmanu, a samim tim vjerovatnoća za konačnim pozitivnim ishodom, značajno raste. U ostalom, naš model motivacije za prihvatanje tretmana smo bili u prilici da prezentujemo na kongresu Svjetske federacije za borbu protiv droga u Beču, i dobio je dobre kritike stručne javnosti“.

Ona/j za kojeg su svi mislili da mu “nema spasa”

“Što se mene tiče, od momenta povratka prvog momka, koji je u stacionarnom tretmanu proveo vremena koliko mu je sugerisano, i zadržao vrijednosti na kojima je stekao ličnu slobodu od zavisnosti, ja sam znao da ovu priču više niko ne može zaustaviti.

Možeš biti pionir u nečemu, može se sumnjati u tvoje kapacitete, može biti nekom antipatičan…, ali rezultat ne može prenebregnuti niko. A ovdje se rezultat vidi, ne može se sakriti. Jer je rezultat spašen život. Ona/j za kojeg su svi mislili da mu “nema spasa”, provede neko vrijeme u tretmanu, i vrati se kao novo stvorenje”, napominje.

Tek nakon toga, što je bila osnova za sve ostalo, krenuli su kako kaže Bulajić, “širiti lepezu servisa kojma pokušavaju pomoći ljudima koji imaju problem”.

“Za područje Crne Gore, pionirsku baklju smo upalili po pitanju još nekih okolnosti kada se govori o tretiranju problema izazvanih zloupotrebom droga. Od iniciranja i zagovaranja potrebe za ravnopravnim tretmanom cura zavisnica, prezentovanjem istih mogućnosti, povezivanja sa institucijama i organizacijama koje sa različitih aspekata tretiraju ovu problematiku i doprinose njenom rješavanju, činjenju u resocijalizaciji i reintegraciji rehabilitovanih zavisnika/ca, preko uvođenja prve besplatne telefonske linije za pomoć zavisnicima/cama i nihovim porodicama, specifičnog servisa podrške za zavisnike/ce od alkohola, do doprinosa na polju primarne prevencije narkomanije, edukacije adolescenata, njihovih roditelja i nastavnika, a kroz sve ovo podizanju opšte svijesti javnosti o cjelokupnom problem”.

“U poslednje vrijeme, veliku pažnju smo posvetili i uticaju na politike sprječavanja zloupotrebe PAS, i u to ime, mogu reći  da sam jako zadovoljan, što će se OPORAVAK, kao metodološki okvir, naći u sljedećoj državnoj strategiji”, otkrio nam je na kraju razgovora Bulajić.