Video
Udarci, krv, znoj, nokauti, polupane arkade…nijesu baš svakodnevna stvar u životu jedne prosječne djevojke. Klasična muška priča, koja nije za “slabiji pol”. Ali, da ima i onih koje prkose ovom ustaljenom mišljenju pokazuje i primjer crnogorske bokserke Tamare Radunović, koja osvaja brojne zlatne medalje i pehare na međunarodnim i najtežim turnirima u svijetu. Sa njom smo razgovarali u okviru istraživanja portala Standard o položaju i ulozi žena u našem društvu, a Tamara nam je otkrila kako se nosi sa predrasudama, kakve komentare dobija, kako izgleda jedan njen dan…
Od malena gaji ljubav prema boksu, koji trenira već sedam godina. Kaže i da dolazi iz porodice poznate po ljubavi prema ovom sportu.
“Prije par godina sam saznala da Bokserski klub Budva, ima jednu djevojku koja boksuje. Čim sam za to čula, odmah sam bez razmišljanja otišla i počela da treniram. Od tada je moj Bokserski klub Budva moja druga kuća. Imam mnogo borbi i osvajala sam mnogobrojne medalje i pehare sa međunarodnih i najtežih turnira u svijetu i svako zlato za mene nosi posebnu draž jer sam veoma teško stizala do njega”, počinje svoju priču Tamara.
Šta će jedna djevojka u ringu, to nije sport za “djevojčice”, vjerovatno je prvo pitanje upućeno ženi koja odvažno ušeta u ovaj muški svijet. Čak su i svijetu rijetke djevojke koje se profesionalno bave boksom, pa je tek u malenoj Crnoj Gori to i dalje nesvakidašnja pojava.
“Boks je pravi muški sport, ali danas u svijetu ženski boks popularizavao, da je sada u ravni sa muškim. Kod nas je to još uvijek mnogo čudno, ali kako vrijeme prolazi, publika je počela da se navikava na mene. Porodica je na početku bila protiv toga, ali nakon nekog vremena uvidjeli su moju ljubav prema ovom sportu i sada su mi najveća podrška. Ponosna sam jer ja kao žena predstavljam Crnu Goru na velikim i malim takmičenjima u boksu, kao što već rekoh na početku svima je bilo čudno, ali sada su se navikli”, otkriva Tamara.
Predrasuda uvijek ima, pa kaže da su mišljenja podijeljena. Neki se dive njenoj požrtvovanosti i ljubavi prema boksu, dok drugi ne podržavaju jer smatraju da žena ne bi trebalo da se bavi muškim sportom. Ipak, lijepa bokserka ima svoj zacrtan put, pa nijedan negativan komentar je ne može poremetiti. Medalje i pehari kojima se diči, samo pokazuju da čini pravu stvar.
Tamarin radni dan počinje u 5 ujutro. Prvo odardi jutarnji, a u popodnevnim satima i dvosatni trening. Često ima i tri treninga dnevno.
Između treninga odmara, jer je to, kako kaže, među najbitnijim stvarima u sportu. Takođe, pored boksa, ringa i svakodnevnih treninga, ova uspješna sportiskinja ima i posao.
“Ja sam veoma ispunjena i srećna jer radim i bavim se sa onim što najviše volim. Boksujem, a pritom imam svoju teretanu, koja nosi moj logo od boksa i kao neko ko je veoma ispunjen na poljima koje voli, ne skidam osmjeh sa lica. Da bi bilo ko boksovao, potrebna je ogromna hrabrost, nevjerovatna motivacija i volja za treningom jer bokserski treninzi su muški treninzi, koji su veoma teški da se izdrže. Takođe, boks mora da se trenira od malih nogu jer je kasnije mnogo teško da se uđe u ring. Uz to ogromna odricanja su potrebna i sve je to mnogo teško jer čovjek da bi postao bokser mora da živi za boks i samo da radi i da svakim danom ide korak naprijed. Tako se napreduje u ovom sportu, a uz treninge bokser trenira i uči da ne dođe do povreda. Kada dođe do povreda to se smatra ‘junačkim ranama’. Ljudi danas to smatraju surovim i opasnim sportom, hoću reći boks i jeste zvanično najteži sport na sviijetu, ali ja kao neko ko se dugo bavi time i ko nema nijednu povredu, mogu reći i primjer sam da je ovo plemenita vještina”, kaže naša sagovornica.
Za kraj razgovora, pitali smo je da li jedna žena može sve što i muškarac, na šta Tamara odgovara – “U boksu sam ja dokaz da može. U životu ne”.
Preporučeno
J.L.
