Pita se, kaže, da li će na koji način to uspjeti da riješe.

„Jer, uzrok tome leži prije svega u ukorijenjenom svjetonazoru – targetiranju Cetinja kao nečeg lošeg, nečeg što kvari koncept “srpskog sveta”. Postoji skoro pa organizovana hajka koja nije možda u osnovi ovoga odnosa prema Cetinju, ali prosto koristi da ova situacija bude satanizovana“, kazala je ona.

Badnji dan i doček Božića u Podgorici ispraćen je vatrometima, nebo nad glavnim gradom gorjelo je sinoć u ponoć i pored zvaničnih apela Crkve Srbije da toga ne bude, već da se najradosniji hrišćanski praznik po Julijanskom kalendaru obilježi mirno, dostojanstveno, u porodičnom duhu u sjenci teškog i tragičnog trenutka na Cetinju. Tatar Anđelić kaže da je na Cetinju slika bila skroz drukčija. Badnji dan je ispraćen u tišini, Božić je dočekan iza zatvorenih prozora i vrata.

“Obilježavanje vjerskih praznika teškom artiljerijom, nažalost, postala je normala u našem društvu. Ipak, iako je u Podgorici sve odstupalo od apela Crkve Srbije, na Cetinju sam doživjela sasvim drugu sliku – sve je bilo mirno, tiho i kišno. Na mene je poseban utisak ostavio crnogorski badnjak na trgu ispred Dvora kralja Nikole: Juče su Bajice, a na tome im skidam kapu jer je to pleme koje je najviše pogođeno, odlučile da će plamen crnogorskog badnjaka ipak gorjeti. Oni su crnogorski badnjak donijeli u tišini, naložili ga bez riječi i taj badnjak je gorio cijelog dana. Slike govore više od riječi pa tako i kontrast između Cetinja i Podgorice”, podsjeća ona.

O motivu “banalnosti zla” u cijeloj ovoj sumornoj slici, kaže Tatar Anđelić, najbolje se podsjetiti djela Hane Arent “Ajhman u Jerusalimu”, jer zlo, ukazuje, ne potiče od “medicinskih fenomena”, kako je to naglasio premijer Milojko Spajić.

“Arent u tom djelu jasno opisuje da nosioci zla nijesu demonski karakteri, ni sociopate, ni psihopate, ni ljudi “medicinski fenomeni”, nego obični, mali ljudi, koji nijesu bili u stanju da se usprotive sistemu koji je nad njima. Empatiju nemaju jer nemaju kritičko mišljenje. To je linija manjeg otpora… Tako su živjeli jer je mnogo lakše nego biti kritički nastrojen”, prisjeća se Tatar Anđelić.

Na pitanje hoće li Cetinjani uspjeti da izliječe ovu ranu, Tatar-Anđelić kaže kako prijestonica i svi koji u njoj žive i koji je vole, moraju naprijed, jer je “i život, baš kao i smrt, neumoljiv”.

„Mi moramo naprijed sa svima vama koji Cetinje vidite isto kao i mi, a to ne znači da će žrtve masakra biti lako prežaljene, oplakane i ožaljene. Mislim na cijeli prvi krug njihovih familija, njihovih prijatelja. Kada đeca đecu prate, sva ta đeca imaju trajne posljedice i traume. Poznajem đecu koja su mjesecima nakon masakra u Medovini imala nemiran san jer ne može im se objasniti zašto se to desilo. Mi se moramo svi zagrliti i pokušati to da riješimo. Institucije i sistem, koji je trebalo da nam omogući da to preveniramo, ali niko nam nije pomogao. Tražen je Markov i Mašanov zakon, dakle, mjere su tražene odozdo, koje bi makar ublažile posljedice, ali uzalud”, pojašnjava ona.

Tatar Anđelić, kao neko ko živi na Cetinju i ko ovih dana dijeli tugu sa građanima zavijenim u crno, kaže da se atmosfera u tom gradu najbolje može opisati slikom 12 minuta tišine i jučerašnjim crnogorskim badnjakom.

“Sve što treba je vidjeti sliku tihog crnogorskog badnjaka kao i tih 12 minuta šutnje – ta tišina oko spomenika Lovćenskoj vili podsjeća na antičku tragediju: Svi su stajali u tišini, tako su se i razišli… I neće ta tišina biti duga i vječna, ali to dugujemo žrtvama i svima onima koji su pogođeni tragedijom. Sve drugo je trenutno suvišno”, zaključuje Tatar-Anđelić.