“Klinički centar Crne Gore je od pojave epidemije u Crnoj Gori izazvanom korona virusom, prepoznao potrebu za psihološkom podrškom građanima i krenulo se sa uspostavljanjem ove linije i organizovanjem rada na njoj, a da nam je Telekom kao partner izašao u susret i omogućio funkcionisanje ove besplatne linije”, kaže na početku naša sagovornica.

U timu Sos linije bilo je 20 psihologa i šest ljekara.

“Što se tiče psihologa, svi smo zaposelni u KCCG, na Klinici za psihiatriju, Klinici za onkologiju i radioterapiju, Internoj klinici, Klinici za neurologiju, Klinici za ginekologiju i akušerstvo i Centru za autizam. Raspoređeni smo u tri smjene dnevno, a linija je dostupna svakog dana od 10 do 19h. U skladu sa poboljšanjem epidemiološke situacije i smanjene potrebe građana, linija se ukida 18. maja”, objasnila je Raspopović, koja nam je otkrila i to, da je bilo hitnih slučajeva gdje je reagovala i policija.

“Bilo je par hitnih slučajeva gdje je bilo nepohodno uključiti i druge institucije sistema, poput Hitne medicinske pomoći i policije. Savjetnici su unaprijed bili pripremljeni za takve situacije i umreženi sa drugim institucijama, kako bi mogli adekvatno i blagovremeno pružiti pomoć”. Nasuprot ozbiljnim situacijama, s kojima su se suočili, bilo i šaljivih poziva kroz koje su ljudi pokušali da “sakriju strah”.
“Imali smo svega par takvih poziva u prvim danima rada linije, ali to nije ometalo rad linije, niti izazivalo neprijatnost kod savjetnika. Mi bismo u svjetlu svoje struke protumačili i te pozive kao neku vrstu samopomoći kroz humor, a u cilju umanjivanja straha, neprijatnosti i napetosti izazvane aktuelnom situacijom. Imali smo i pozive informativnog karaktera, ali smo i tu izlazili u susret tako što bismo upućivali pozivaoce na prave adrese za njihova pitanja“
Oko polovine poziva je bilo upućeno od strane građana u dobi između 41 i 65 godina. Nešto češće su pozivale žene, tačnije 63% poziva je bilo upućeno od strane žena. “Ono zbog čega su nam se najčešće obraćali je strah od neizvijesnosti, nelagoda, uznemirenost, problemi sa snom, potištenost povodom smanjenih socijalnih kontakata, usamljenost, narušena porodična dinamika, strah povodom gubitka finansijske stabilnosti”…

Psiholozi inače znaju sta su “krizne situacije” (rat, zaraza, prirodne katarstrofe…) te je za njih ovo bio “eksperiment uživo”, prilika da se na realnom primjeru uvjere u Lindmanovu teoriju kriza.

Mentalno stanje našeg naroda se nije bitno razlikovalo od ostatka svijeta, kaže Raspopović, a kako nam se svima samoizolacija dešavala po prvi put, “u hodu’” smo se učili adaptaciji i funkcionisanju.

“Reakcija se lijepo može opisati u skladu sa Lindemanovom teorijom kriza. U početku smo pokušavali da održimo stanje ravnoteže uprkos novonastaloj situaciji, pa smo bili skloni da negiramo ili minimizujemo opasnost. U narednoj fazi smo razvili svijest o tome šta se zapravo dešava, gdje su se obično javljala osjećanja straha, anksioznosti, porast tenzije, osjećanje bespomoćnosti, opsesivno prikupljanje informacija o virusu. Nakon toga, nastupili su pokušaji da se situacija redefiniše i da se lična kriza tako razriješi, pa smo krenuli da svoje vrijeme strukturišemo smišljanjem novih igara i aktivnosti sa djecom, raznim hobijima, online kursevima… I nakon prihvatanja situacije bilo je uspona i padova kod svakog pojedinca, što je sasvim u redu i očekivana rekacija. Sada, kako se epidemiološka situacija poboljšava i mjere ublažavaju, umanjuju se i neprijatne emocije kod većine ljudi i vraća se stanje psihičke ravnoteže. Onamo gdje nije takav slučaj, savjetuje se da se obrate stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja“, zaključuje magistar psihologije.