U Crnoj Gori desetak osoba u postupku promjene pola

U Crnoj Gori, prema podacima NVO Spektra, danas žive dvije osobe, koje su prilagodile pol, dok je u postupku tranzicije više osoba od čega desetak na hormonskoj terapiji. Prvu operaciju prilagođavanja pola o trošku Fonda zdravstva u iznosu od 80 odsto uradio je izvršni direktor Spektre Jovan Ulićević Džoli koji se prvi u Crnoj Gori i javno autovao kao transrodna osoba.

Od donošenja Zakona o zdravstvenom osiguranju 2012. godine, koji propisuje da 80 odsto troškova operacije prilagođavanja pola snosi Fond zdravstva pa do početka njegove primjene u praksi prošle su dvije godine koliko je, kaže Ulićević, bilo potrebno da se donese Pravilnik koji određuje kriterijume na osnovu kojih će trans osobi biti odobreno da ostvari to pravo, pišu Vikend novine.

“Krajem 2014. dobio sam rješenje da mogu da uđem u proceduru tranzicije operacijski, jer sam hormonalno već bio u tranziciji i početkom 2015. godine odradio sam operaciju u Beogradu koja je koštala 10.500 eura. Druga osoba se na operaciju odlučila 2018. godine”, kaže Jovan.

Od tada se, tvrdi, dosta promijenilo. Od 40 osoba, koliko danas okuplja NVO Spektra, čak njih devetoro se javno autovalo, a veliki broj je to uradio u porodici ili društvu.

“Kod nas je trenutno u tranziciji više osoba, desetak je u hormonskoj terapiji. Trenutno pokušavamo da riješimo problem nedostatka estrogena za trans, ali i za sve ostale žene kojima je potreban. Dosta smo radili sa našim doktorima, jer smo htjeli da olakšamo trans zajednici da ovdje imaju sve usluge, a i računali smo da će to biti jeftinije za Fond, jer ako su usluge stacionarne ovdje i trošak je značaj no manji”, ističe Jovan.

On je u tranziciju ušao sa 23 godine i, kaže, bilo mu je jako teško, jer se tada nije pričalo o tome.

“Sada vidim klince od 18 koji mogu to da urade, jer imaju podršku porodice ili prijatelja”, ponosan je Jovan na sve što su uradili u posljednjih nekoliko godina.

Kada je krenuo na operaciju prilagođavanja pola, prije četiri godine, njegovi su, kaže, mislili da se neće živ vratiti.

“Mislili su da neću preživjeti tranziciju, a ako nekim čudom i preživim da me ovdje niko živ prihvatiti neće. Danas vidim ljude koji sa roditeljima dođu na psihološku podršku, sad je jedan kolega sa roditeljima pošao da uradi gornju operaciju … Širi se krug i porodice sve više podržavaju transrodne osobe”, ističe Jovan.

Raste i informisanost, a lične priče koje su podijelili imale su efekta.

“Bilo nam je stalo da ljudima pokažemo da to nije ništa strašno. Nama je teško, ali nam je teško zbog društva, a ne zbog nas. Ovaj proces bi bio mnogo lakši, ja bih bio u većem miru sam sa sobom da nisam proživio sve što sam proživio”, naglašava Jovan.

Sada u Crnoj Gori, kako je naglasio, imaju psihološku i endokrinološku podršku, hormonalnu terapiju, a ovdje mogu uraditi i operaciju mastektomije, odnosno uklanjanje grudi i operaciju histerektomije, odnosno uklanjanje materice i jajnika.

“Troškove smo sveli na minimum tako da će i ta suma od 10.000 biti značajno manja sljedeći put kad se neko odluči na operaciju prilagođavanja pola” smatra Jovan i dodaje da jedino što je ostalo da se radi u Beogradu je rekonstrukcija genitalija koju, kaže, mali broj ljudi želi ili je u zdravstvenoj mogućnosti da je prođe.

On objašnjava da kao i svi i trans osobe imaju različite potrebe, te da je za većinu mnogo značajnije da porodica i društvo prihvate njihov identitet i da su prepoznati u društvu.

“Meni je jako važno da me percipiraju kao muškarca, a koje genitalije imam nije mi bilo važno. Pristao sam da odradim rekonstrukciju zbog dokumenata, jer da bih promijenio dokumenta morao sam da prođem sterilizaciju, odnosno morali su mi biti uklonjeni reproduktivni organi. Cijeli proces je veoma te žak, intenzivan, kao i oporavak. Čovjek mora da donese velike i teške odluke, kao na primjer da više neće biti reproduktivno spo soban, jer mi nemamo opcije ču vanja jajnih ćelija i spermatozoida, i nije svako spreman na to”, kaže Jovan i dodaje da postoji i rizik od komplikacija na koji nisu svi spremni.

Riječ je o individualnim i specifičnim potrebama, a većini je, pojašnjava, dovoljno da su na hormonskoj terapiji i da im se promijenio fizički izgled zbog čega su i drugačije percipirani ili da odrade neke operacije kao na primjer da samo uklone grudi dok im genitalije ne smetaju.

“Na taj način funkcionišu normalno, prihvaćeni su od strane partnera/ki, prijatelja, porodice”, ističe Jovan.

Da li će se trans osoba odlučiti na operaciju prilagođavanja pola ili ne stvar je ličnog identiteta, a ne seksualne orijentacije, jer i među njima ima heteroseksualaca, biseksualaca, homoseksualaca …

“Po tome se ne razlikujemo od ostatka populacije. Upoznao sam mnogo ljudi kojima nije bitno kakve genitalije imamo, jer nas vole kao osobe. Bio sam u heteroseksualnoj vezi i prije operacije, a u vezi sam sa ženom i nakon operacije. Desila mi se ljubav unutar zajednice, ali sam ranije izlazio i sa ženama van zajednice”, kaže Jovan.

Primijetio je, kako kaže, da je ženama mnogo lakše da budu sa trans muškarcima nego što je jednoj trans ženi da nađe partnera koji je muškarac.

“Naši muškarci boluju od toga. Rado bi bili sa trans ženama seksualno, ali ne i partnerski, jer ih je strah da će im neko viknuti na ulici pederu ili tako nešto. Treba im još malo hrabrosti da se osnaže i da prelome neke stvari”, smatra on.

Vidljivost je, kaže, proces i ne može nikad da da odmah efekat niti kratkoročan uspjeh, već stvari moramo posmatrati malo dugoročnije, ističe Jovan kojeg, kako kaže, nije iznenadila nedavna negativna reakcija javnosti povodom odluke Ministarstva zdravlja da operaciju prilalagođavanja pola Fond počne da finansira 100 odsto niti pokretanje peticije da im se ukine besplatno prilagođavanje pola.

“Takve inicijative koriste upravo ranjive grupe kako bi ostvarile što veću sopstvenu političku vidljivost, koristeći nezadovoljstvo građana trenutnom ekonomskom situacijom i ohrabrujući netrpeljivost prema socijalno ugroženim grupama čije prihvatanje u društvu još nije na visokom nivou”, smatra Jovan i dodaje da takva inicijativa nije ništa novo, te da je već iskorištena bezbroj puta u drugim zemljama u kojima je zabilježen značajan rast fašizma.

Još kao dijete, kaže Ulićević, osjećao se kao dječak, ali zbog manjka informacija nije znao zašto.

“To mi je postalo važno u školi i u pubertetu kada počinje tijelo da se mijenja. Jasno vidiš da društvo tretira drugačije žene i muškarce, i onda i ta nelagoda, zbog neinformisanosti, postane jača. Tek sa 18 godina sam shvatio da sam trans, jer sam tada prvi put saznao da postoje trans osobe, a onda mi je trebalo još tri godine da to kažem nekom, jer me bilo strah”, prisjeća se Jovan.

Do informacija je pokušavao da dođe na internetu pa mu je Google izbacio portal koji vodi NVO Juventas Montenegrogej koji i danas postoji.

“Imali su anonimnu kontakt formu pa sam poslao poruku na koju mi je odgovorila Jelena Čolaković iz Juventasa. To je bilo prvi put da mi se neko obratio u muškom rodu. Sve mi je objasnila i dosta je radila sa mnom na tome da prihvatim sebe i da dođem do svog identiteta. Bio je to dug proces, ali u roku od nedjelju dana od toga mejla rekao sam mojima i cijelom društvu. Više nisam mogao”, priča Jovan.

Roditelji su, prisjeća se, prilično burno reagovali.

“Za njih je to bio smak svijeta. Tri godine smo pokušavali da to izgladimo od tog momenta. Za oca je to bila ljutnja, kasnije bol prilično jak i nikad ga nisam vidio u takvom stanju, dok je majka bila skrhana. Ono što mi je drago jeste da kada danas pričamo o tome vidim da su, pogotovo majka, to potpuno prihvatili i da su jako ponosni, jer misle da radim važnu stvar”, kazao je Jovan.

To mu je, ističe, još važnije od samog prihvatanja njega samog.

Koordinatorka za trans zajednicu u NVO Spektra Hana Konatar prvo se autovala javno u medijima, prošle godine prije prajda, pa su roditelji tako saznali da je trans osoba i burno reagovali iako su, kaže, primjećivali promjene do kojih je došlo zbog hormonske terapije.

“Očigledno je moralo tako i na kraju ispalo je sve ok. Najteže pada neprihvatanje porodice. Navikla sam se da me društvo ne prihvata, ali kad vas neko od kada znate za sebe voli, grli i zove vas život moj… Nisam željela da to izgubim. Najteže mi je bilo da me porodica ne prihvati i kad su me oni prihvatili sad mogu bukvalno sve”, priča Hana objašnjavajući zašto joj je dugo trebalo da uđe u tranziciju.

Ostala joj je još operacija prilagođavanja pola i, kako kaže, cijeli jedan život da proživi.

“Bila sam u Delti i potrošila 100 eura, jer sam prvi put u životu kupila proljećnu odjeću koju ja želim, a ne koja će se dopasti mojoj majci ili tati. Toliko sam srećna, jer imam osjećaj da ću stvarno da proživljavam nešto”, priča Hana ne krijući emocije.

Da je Hana trans osoba prva je saznala njena najbolja drugarica kojoj se povjerila i koja joj je u tom trenutku bila najveća podrška. Prilagođavanje pola je cilj, iako je, kaže, strah od operacije.

“Želim tu operaciju, jer će doprinijeti da više uživam u sebi i životu. Ako će mi biti dva odsto bolje nego sad, biće savršeno. Operacija je samo jedan zarez iza kojeg stoje ogromne tri tačke mog života koji jedva čekam da živim”, istakla je Hana.