U Šarkića ulici

Jedna podgorička priča: eno je, na Draču, Šarkića ulica. Da spoji potez od Pete proleterske do Ulice Omera Abdovića. Svako je od Starovarošana i tamo na Draču čuo za Šarkiće. Jedan Muhamed Hadži-hafiz je, na primjer, 1911. pomagao Malisorski ustanak. Jedan Šaćir bio cijenjeni starovaroški trgovac.

Jedna novinarska priča: igrao je dobro tada, u toj prvoj prvoligaškoj sezoni u istoriji Budućnosti, Alija Aljo Šarkić. Bio je i strijelac u tom šampionatu – u gostima Željezničaru, u porazu 3:2, 9. marta 1947, u gradu koji je nicao iz ratnog pepela. Čak 60 boraca koji su prethodno bili članovi Budućnosti, palo je u svjetskom ratu. Da bi klub uzletio kao feniks…

Bio je kraj sezone, smiraj proljeća, grad i republika živjeli su za taj meč protiv Zvezde. I Aljo, koji je upravo čuo da neće igrati. Istog dana dobio je i poziv, da se hitno javi u Radio Titograd. Da prenosi meč.

Slušala ga je cijela Crna Gora; bio je to početak jedne od najljepših priča crnogorskog novinarstva. Aljo Šarkić postao je naš prvi novinar koji je prenosio Olimpijske igre. U Rimu, 1960. godine. Pomoglo je, naravno, što je govorio italijanski. Bivši fudbaler i maniri intelektualca. Potom je postao i glavni urednik Radija Titograd.

Jedna antifašistička priča: dva Aljova brata tridesetih godina borila su se u Španiji protiv Frankovih fašista. Uhapšeni, pa poslati kući. Alija je bio najmlađi od šestorice; imao je 16 godina, na početku okupacije 1941. Kada je uhapšen, bio je još u školi. Partizanski kurir. Interniran u logor u Albaniji. Konačno je uspio da pobjegne 1943, sa padom Musolinijevog režima. Lutao je u tuđini, priključio se partizanima, bojevao na frontu, do kraja rata. Kući se vratio nakon četiri godine, za koje ni riječ o njemu čuli nijesu. I tek onda postao fudbaler. Pa novinar…

Svakog 6. juna organizacije boraca i antifašista posjete mjesto na obali Cjevne, spomen-kompleks, koji od zaborava čuva imena 93 borca i rodoljuba, strijeljana 1942. godine. Među njima je i Ramadan Šarkić, Ramo, Aljov brat – ilegalac koji je održavao vezu partizana Podgorice, Skadra i Tuzi. Među njima i Omer Abdović, jedan od prvih podgoričkih komunista. Isti onaj, po kome je imenovana ona ulica na Draču, na koju se naslanja Šarkića ulica. Pa vodi do Pete proleterske, do ulice one mučeničke Savine brigade sa Sutjeske.

Čuli ste još i da je Bojan Šarkić, Matijin, Oliverov i Danilov otac, Aljov sin – naš diplomata, koji je radio u misijama u Londonu, u Rusiji i Evropskoj uniji. Ono što možda nijeste: Bojan je bio košarkaš. Nastupao je i za Budućnost i za Crvenu zvezdu. Tata Aljo fudbaler i novinar, mama Beba iz pozorišta. I sport je tu u tom titogradskom domu bio glavna tema: Aljo je drugovao i u svom domu ugostio i Miljana Miljanića, i Vujadina Boškova, i Marka Valoka; pa titane jugoslovenskog sportskog novinarstva – Dragana Nikitovića, Mladena Delića…

Bojan je bio prvotimac drugoligaške Budućnosti sedamdesetih. Pa od 1977. u Zvezdi, kada je u Beograd stigao kao student. Teška povreda Ahilove tetive odvojila ga je od karijere košarkaša. I motivisala ga da završi fakultet.

Aljo Šarkić preminuo je u svojoj Podgorici, u julu 2013, u 89. godini. Na gradskom groblju, uz đeda i babu Bebu, od ovog proljeća vječno je uzglavlje i Matijino; one naše mladosti i golmana kojeg je Premijer liga čekala. Brat ga je Oliver u kovčeg u dresu reprezentacije položio. I sve su to neke priče koje odćute i starovaroške i prekomoračka ulica i onaj sokak na Draču, s imenom Šarkića. To ne staje u riječi.

Danilo Šarkić štoper je belgijskog Tempa; Oliver ofanzivac prve šampionske ekipe Dečića, od prije neki dan u đedovoj Budućnosti. A jedno kulturno-umjetničko društvo u Tuzima nosi ime brata đeda Alja – Rama Šarkića. I priča nema kraja; dok je lopte, Podgorice i Šarkića…