Video
Ono što je, s druge strane, izvjesno jeste da se u ovoj situaciji pokazalo da je klasična učionica, kao mjesto gdje se produkuje znanje – nezamjenljiva. U prvom polugodištu đaci su izučavali nastavu tako što su oni do šestog razreda išli u školu, uključujući prvake iz srednje škole, a ostali su učili od kuće. Takav model je odbačen, te je drugo polugodište u većini škola počelo u đačkim klupama. Ustanove koje nemaju prostornih kapaciteta da omoguće stalni dolazak u školu svim učenicima, organizuju nastavu naizmjenično – sedmično, na primjer, đaci mijenjaju smjene, pa dok jedni uče u školi, drugi onlajn.
Djeca utišaju ton nastavniku, isključuju jedni druge…
– Sada se vidjelo koliko je učionica nezamjenljiva, koliko je to glavni način rada, koliko znači komunikacija sa učenicima… Pratite dinamiku časa, količinu naučenog i u svakom trenutku možete sarađivati sa đakom i objasniti šta je nejasno i po njima vidjeti koliko toga su usvojili i koje oblasti treba intenzivnije odraditi – kaže za Pobjedu profesor biologije cetinjske Gimnazije Petar Špadijer.
Kada su u martu svi startovali sa onlajn nastavom bilo je raznih promišljanja, kritika takvom pristupu, ali Špadijer smatra da je to na najbolji mogući način i najbrže organizovano. Podsjeća da smo imali jednu situaciju u kojoj i puno razvijenije zemlje sa mnogo boljim školskim sistemima su imale muka u tom poslu, te da ni mi nijesmo izuzetak… Za svega nekoliko dana morao se preorijentisati način rada i to nije bilo lako.
– Kako je to u martu napravljeno, sa ove distance gledajući, čini mi se da je vrlo efikasno, vrlo mudro i vrlo brzo, uz strahovito zalaganje i djece, nastavnika i roditelja. Uradilo se najbolje što se moglo – poručio je on.
Kaže da postoji tu jedna zamka. Onlajn nastava koja je tada bila koncipirana je jako dobra za neke kratke periode – za, možda, situacije zemljotresa, poplava, velikih snjegova kada se 15 ili 20 dana moraju nekako sanirati posljedice… Za sve preko toga, onlajn nastava nije dobra, jer ,,jednostavno ne ostavlja one rezultate“.
– Možete sa djecom komunicirati – sada imamo čitav niz programa, aplikacija… Sve je to divno zamišljeno, ali, na primjer, imam dijete u osnovnoj školi, to su razigrana dječica, svaku situaciju koriste za zezanje doslovce, pa se dešava da jedni druge isključuju, pa da utišaju ton nastavniku. Sve je to igra. U nastavi, za pola sata dolazi drugi nastavnik. To je strahovito gubljenje vremena – kaže on.
Nijesu saslušani profesori koji su tražili slobodu u odlučivanju
Ljudi iz kancelarije koji donose planove ulažu trud, ali Špadijer smatra da nemaju iskustva iz učionice koje imaju oni, te da je nužno da sarađuju. To se nije dogodilo u prvom polugodištu – nijesu saslušani. Veliki broj nastavnika, roditelja, stručnjaka, predstavnika NVO, međunarodnih organizacija tražilo je da se ovakva količina autonomije, koja je sada na snazi u školama, i tada dozvoli. Traženo je da se omogući školama da koncipiraju način rada onako kako njihovi prostorni, profesionalni kapaciteti dozvoljavaju, protiveći se nametanju fiksnog modela.
– Mislim da se u prvom polugođu puno energije i vremena izgubilo zbog tvrdoglavosti institucija koje nijesu htjele da uvaže tu molbu. U školstvu sam 22 godine, to je prvi put da su se oko jedne stvari složili nastavnici, učenici, roditelji i direktori škola i NVO sektor, osim Ministarstva prosvjete koje nije imalo volje za vrlo mali stepen slobode koji bi bio za škole fenomenalan – kaže Špadijer, koji je i član Asocijacije najboljih nastavnika regiona.
Objašnjava da u školi djeca imaju ritam koji prate – prate ritam predavanja, učenja, utrenirana su… Čim se, navodi profesor, dogode ,,rupe“, djeca se opušte i teže se vraćaju navikama.
– Puno bi zgodnije bilo da su bila u učionici… Najoptimialniji način rada je upravo rad u učionici… Ovo je nužno zlo. Niko ovo iz hira nije napravio… Mogli su se više saslušati ljudi iz učionice… – rekao je profesor.
A profesorica razredne nastave mr Olivera Leković, iz NVO Prosvjetna zajednica Crne Gore, kaže da u šali govore da su i prije voljeli rad u učionici, ali da sada, usljed korone i učenja na daljinu, rad u učionici obožavaju. Uvidjeli su sve prednosti i nezamjenjivost rada u učionici iako, ističe ona, u ovim uslovima rade i preko norme. Navodi da učenje na daljinu zahtjeva i dodatno angažovanje roditelja, fizičko i materijalno.
– Pojavom korone i mjera koje propisuje Institut za javno zdravlje, samo su se produbili već postojeći problemi u prosvjeti. Prije pojave pandemije neke zemlje su imale uslovniji i uređeniji obrazovni sistem, te se zbog toga bolje organizuju u situaciji koja ih je zadesila – rekla je ona.
Dobili novac za škole koje nijesu izgradili
Smatra je su pojavom kovida i učenjem na daljinu samo isplivali na površinu višedecenijski problemi. Loši i neusklađeni programi i udžbenici, neopremljenost i prebukiranost škola i odjeljenja, nepoštovanje i neuvažavanje nastavnika praktičara, stihijske reforme bez vizije su, prema njenim riječima, njihova svakodnevica.
– Školske zgrade su uglavnom građene početkom 80-ih i nakon toga u velikom broju opština nije izgrađena nijedna nova škola. Da se podsjetimo, glavni grad je 2015. godine dobio veću sumu novca od EU banke za izgradnju šest vrtića, 14 osnovnih škola, jednu gimnaziju, dvije, tri srednje škole. Vjerovatno je suvišno pričati koliko bi, da je planirano izgrađeno, to uticalo na smanjenje broja nezaposlenih nastavnika, na smanjenje broja djece u vrtićkim grupama i odjeljenjima, na uslovnije učionice – zaključuje našaa sagovornica.
Leković: Profesija sa najviše visokoškolaca, a sa nižom platom od prosječne u državi
Leković kaže da su nastavnici jedina profesija u Crnoj Gori koja sama obezbjeđuje sredstva za rad.
Preporučeno
– Nastavnik sam plaća internet, kupuje računar za rad i obezbjeđuje nastavna sredstva. Nije zanemarljiv broj nastavnika koji su socijalno ugroženi, podstanari su, roditelji i samohrani roditelji, krhkog zdravlja… ali potpuno zanemareni, kako od dosadašnjih ministara, tako i od Sindikata prosvjete. Mi smo profesija sa najviše visokoškolaca, a sa platom nižom od prosječne u državi – rekla je ona.
