Saopštenje prenosimo integralno: 

“Simonović je ustavnu žalbu podnijela protiv presuda Vrhovnog i Upravnog suda, donijetih u postupku povodom prestanka njene sudijske funkcije. Sudski savjet joj je u januaru 2023. godine konstatovao prestanak funkcije nakon što je navršila 40 godina staža osiguranja i 61 godinu života, primjenom Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Primjena Zakona o PIO na prestanak sudijske funkcije

Ustavni sud je ukazao da je Ustav taj koji izričito propisuje kada sudiji prestaje funkcija – kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

Ustavni sud je ocijenio da je Zakon o PIO bio jedini mjerodavni zakon koji se mogao primijeniti prilikom utvrđivanja da li je sudija ispunio uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Ustav propisuje da sudiji funkcija prestaje kada ispuni te uslove, ali ih sam ne određuje, zbog čega je njihovo utvrđivanje upućivalo na Zakon o PIO.

Da bi utvrdio da li je riječ o retroaktivnoj primjeni i tumačenju zakona koja bi imala za posljedicu povredu načela nezavisnosti i nesmjenjivosti sudijske funkcije, Ustavni sud je analizirao sadržinu 119 odluka Sudskog savjeta o prestanku sudijske funkcije, posebno onih koje se odnose na prestanak funkcije zbog ispunjenja uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju, za period od sedam godina, od 2018. do 2024. godine.

Analiza tih odluka pokazala je da u ranijem periodu nije postojalo jasno i predvidivo postupanje Sudskog savjeta iz kojeg bi se moglo pouzdano zaključiti po kojem pravnom osnovu i u kojem trenutku sudiji prestaje funkcija.

U dijelu odluka nijesu bili navedeni ni zakonski osnov, godine života niti godine staža na kojima je prestanak funkcije bio zasnovan, kao i bez pozivanja na zakon koji je primijenjen – Zakon o PIO ili Zakon o radu.

Takva ranija praksa, prema ocjeni Ustavnog suda, mogla je stvarati utisak proizvoljnosti i diskrecionog odlučivanja, jer se nije moglo unaprijed pouzdano znati koji će uslov biti primijenjen i kada će sudiji biti konstatovan prestanak funkcije. Takvo stanje nije zadovoljavalo zahtjeve pravne sigurnosti i predvidivosti.

Zbog toga je, prema ocjeni Ustavnog suda, opravdan bio cilj Sudskog savjeta da ujednači i uspostavi jasan osnov za primjenu mjerodavnog prava i zakona, kao i uslove čija se ispunjenost cijeni prilikom konstatacije prestanka sudijske funkcije, u situaciji u kojoj nije postojao poseban zakon koji bi uređivao prestanak sudijske funkcije.

Imajući u vidu takva utvrđenja, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je riječ o proizvoljnoj retroaktivnoj primjeni člana 17 stav 2 Zakona o PIO, koja bi bila usmjerena na ugrožavanje nezavisnosti I nesmjenjivosti.

Sudski savjet je 2021. godine zauzeo izričit stav da se uslov za prestanak sudijske funkcije cijeni kada nastupi prvi od uslova za prestanak propisanih članom 17 Zakona o PIO. Time je napravljen presjek za nespornu primjenu Zakona o PIO na prestanak sudijske funkcije.

Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije riječ o radikalnom smanjenju starosne granice za prestanak funkcije promjenom zakona, niti o retroaktivnoj primjeni zakona koja bi imala za cilj prijevremeni prestanak sudijske funkcije, već o zauzimanju jasnog, preciznog i predvidivog stava o primjeni zakonskog osnova koji do tada nije bio izričito navođen kao osnov za prestanak sudijske funkcije.

Ustavni sud je ocijenio da je bilo opravdano napraviti takav presjek kako bi se obezbijedili pravna sigurnost i predvidivo postupanje, iako su u tom trenutku pojedine sudije već imale preko 43 godina staža, a pojedine preko 66 godina života.

Ustavni sud je konstatovao da je od 2021. godine nesporna, konzistentna i nedvosmislena primjena Zakona o PIO na prestanak funkcije svim sudijama, a činjenica da je u trenutku presjeka neko od sudija imao više godina staža osiguranja, a neko više godina života, ne čini takvo tumačenje proizvoljnim.

Ustavni sud je posebno utvrdio da odluke Upravnog i Vrhovnog suda, u dijelu koji se odnosi na primjenu zakona i proceduru prestanka sudijske funkcije Hasnije Simonović, nijesu bile proizvoljne. Način na koji su Ustav, Zakon o Sudskom savjetu i sudijama i Zakon o PIO tumačeni i primijenjeni na prestanak njene funkcije ocijenjen je ustavnim i zakonitim.

Država nije ispunila pozitivnu obavezu da obezbijedi poseban zakonodavni okvir za uslove za prestanak sudijske funkcije

Ustavni sud je dalje primijetio da pojam „uslovi za ostvarivanje prava na starosnu penziju“, utvrđen Ustavom, nema odgovarajuću zakonsku odredbu posebno za sudije u posebnom zakonu, već logičnim i ciljnim tumačenjem upućuje na primjenu Zakona o PIO.

Zakon o PIO je, međutim, opšti zakon za sve kategorije stanovništva. Kod zaposlenih on predstavlja mogućnost penzionisanja nakon sticanja propisanih uslova, dok je kod prestanka sudijske funkcije dovodio do automatskog prestanka funkcije, ne dobrovoljno, već po sili zakona. Istovremeno, prestanak sudijske funkcije nije značio i automatsko penzionisanje, odnosno ostvarivanje prava na starosnu penziju po Zakonu o PIO.

Ustavni sud je naglasio da, radi zaštite nezavisnosti i nesmjenjivosti sudija, gornju starosnu granicu i uslove za prestanak sudijske funkcije treba utvrditi posebnim zakonom, na način koji garantuje jasnoću i predvidivost.

Ustavni sud je konstatovao da ni nakon više mišljenja Venecijanske komisije u crnogorskom pravnom poretku nijesu donijete posebne odredbe zakona za penzionisanje sudija, niti eksplicitne odredbe o prestanku sudijske funkcije zbog ispunjenja uslova za sticanje prava na starosnu penziju, kao ni poseban zakonodavni okvir.

U konkretnom slučaju nije postojao sukob različitih zakona koji su mogli biti primijenjeni. Ustav je propisao da sudiji funkcija prestaje kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, a jedini zakon koji je propisivao te uslove bio je Zakon o PIO i zato je bio jedini zakon koji se mogao primijeniti.

Propust države da obezbijedi adekvatan zakonodavni okvir koji je precizan, jasan i predvidiv tako je prevaljen na Sudski savjet, koji je, s jedne strane, po Ustavu organ zadužen da obezbjeđuje nezavisnost sudstva, a sa druge se našao pred normativnom nedorečenošću i potrebom da tumači norme o uslovima za prestanak sudijske funkcije.

Ustavni sud je zaključio da je odgovornost za takvo stanje na državi, a ne na Sudskom savjetu, koji je pri datim ustavnim i zakonskim rješenjima i nejasnoj dotadašnjoj praksi morao uspostaviti jasno i precizno tumačenje. Sudski savjet nije mogao, radi zaštite nezavisnosti sudijske funkcije, proizvoljno primjenjivati odredbe zakona koji bi u određenom trenutku bio povoljniji.

Neusvajanjem posebnog zakona, uz uvažavanje odredaba Zakona o PIO i mogućnosti da se posebnim zakonom propišu izuzeci, i pored brojnih preporuka međunarodnih tijela i dilema koje je ovo pitanje izazvalo u praksi, država je omogućila da se prestanak funkcije sudijama konstatuje prema uslovima sadržanim u Zakonu o PIO.

Ustavni sud je ukazao da je takva primjena za određeni broj sudija, među kojima je bila i Simonović, u tom trenutku bila neočekivana. Zakon o PIO jeste bio jedini mjerodavan zakon za primjenu, ali je riječ o opštem zakonu o socijalnim i penzijskim pravima zaposlenih u javnom i privatnom sektoru. Prema ocjeni Ustavnog suda, primjena takvog opšteg zakona na sudije ne prepoznaje njihovu osnovnu ustavnu misiju i predstavlja prijetnju nezavisnosti sudstva.

Upravo zbog toga Ustavni sud je utvrdio da je država propustila da ispuni svoju pozitivnu obavezu da obezbijedi adekvatan, jasan, precizan i predvidiv zakonski okvir koji garantuje nezavisnost sudijske funkcije.

Zašto Simonović nije vraćena na sudijsku funkciju

Ustavni sud nije ukinuo osporene presude niti predmet vratio redovnim sudovima na ponovno odlučivanje.

Sud je imao u vidu da je već uspostavljena stabilna sudska praksa prema kojoj je za prestanak sudijske funkcije zbog ispunjenja uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju jedino i isključivo mjerodavna primjena Zakona o PIO.

Kako redovni sudovi sude na osnovu Ustava i trenutno jedinog pravno relevantnog zakona za prestanak funkcije po ovom osnovu, Zakona o PIO, Ustavni sud je ocijenio da bi ponovno otvaranje postupka pred redovnim sudovima bilo nemoguće i ne bi bilo zakonito.

Sud je dodatno naveo da Simonović nije moguće vratiti na sudijsku funkciju jer je ispunila uslove za njen prestanak prema Zakonu o PIO. Zbog toga ukidanje osporenih odluka i ponovno odlučivanje ne bi moglo dovesti do njenog vraćanja u položaj u kojem se nalazila prije prestanka funkcije.

Zašto je dosuđeno 10.000 eura

Ustavni sud nije prihvatio da Simonović, nakon što je utvrđena povreda njenih ustavnih prava, ostane u neizvjesnosti u pogledu načina zadovoljenja ili da bude upućena na novi postupak radi ostvarivanja naknade, zato što je te navode isticala u suštini pred Ustavnim sudom, ali je smatrala da je odgovoran Sudski savjet za to.

Ustavni sud je zato dosudio pravično zadovoljenje u punom iznosu koji je zahtijevala – 10.000 eura.

Prilikom određivanja naknade Ustavni sud je imao u vidu da se ne radi o uobičajenoj povredi, poput prekomjernog trajanja postupka, za koju u svojoj praksi dosuđuje naknade od po 2.000 eura, već o povredi koja se odnosi na načela nezavisnosti sudija i odgovornost države da obezbijedi njihovu nezavisnost i nesmjenjivost.

Sud je uzeo u obzir i posebnu ulogu pravosuđa u društvu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetima koji se odnose na status i nezavisnost sudija.

Saglasno izdvojeno mišljenje sudije Faruka Resulbegovića

Sudija Faruk Resulbegović saglasio se sa usvajanjem ustavne žalbe, utvrđenim povredama prava i dosuđenim pravičnim zadovoljenjem od 10.000 eura, ali nije bio saglasan sa zaključkom većine da odluke Upravnog i Vrhovnog suda nijesu bile proizvoljne i da je način na koji su Ustav, Zakon o Sudskom savjetu i Zakon o PIO primijenjeni na prestanak sudijske funkcije bio ustavan i zakonit.

Prema njegovom mišljenju, sudovi su morali poštovati raniji stav Ustavnog suda da sticanje prava na starosnu penziju po Zakonu o PIO zavisi od volje osiguranika, dok prestanak radnog odnosa po sili zakona predstavlja drugi pravni institut. Smatrao je da je automatizmom u primjeni Zakona o PIO ono što je za ostale zaposlene pravo na raniju penziju za sudije pretvoreno u obavezan prestanak funkcije.

Saglasno izdvojeno mišljenje sutkinje Desanke Lopičić

Sutkinja Desanka Lopičić takođe je glasala za usvajanje ustavne žalbe Simonović, ali se nije saglasila sa dijelom obrazloženja kojim je prihvaćena primjena Zakona o PIO kao jedinog i isključivog zakona za prestanak sudijske funkcije.

Pozivajući se na raniju odluku Ustavnog suda iz 2023. godine, ukazala je da ispunjenje uslova iz Zakona o PIO znači sticanje prava na starosnu penziju, a ne obavezu odlaska u penziju po sili zakona, jer ostvarivanje tog prava zavisi od volje osiguranika. Nasuprot tome, prestanak radnog odnosa po sili zakona uređuje Zakon o radu.

Smatrala je da je raniji stav Ustavnog suda, prema kojem odredbe Zakona o PIO same po sebi nemaju značenje obaveznog odlaska sudije u penziju, ustavnopravno prihvatljiv i za ovaj predmet.

Odluka u predmetu Simonović donijeta je jednoglasno, u ranijem sastavu”.