Video
Samoubistvo kao čin namjernog oduzimanja sopstvenog života često izaziva veliku pozornost javnosti i medija, ali se ovim fenomenom, njegovom prevencijom i saniranjem posljedica kao društvo ne bavimo na adekvatan način, kazala je za Pobjedu specijalistkinja psihijatrije i magistrica bioetike Tea Dakić.
Preporučeno
“Nezahvalno je, prije svega, o ovom fenomenu govoriti u kontekstu brojeva jer ne govorimo samo o osobama kod kojih je suicid uzrok smrti. Suicid se mora razmatrati i u kontekstu jednog devastirajućeg nasljeđa za sve one koji su preživjeli samoubistvo voljene osobe, dakle njihovih porodica i partnera, ali i kompletne društvene zajednice”, upozorava Dakić.
Prema njenim riječima, podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da je Evropa dio svijeta sa najvišom stopom suicida, dok je Istočni Mediteran regija sa najnižom stopom suicida.
“Crna Gora, kao dio i jedne i druge regije nalazi se negdje u sredini, iako istraživanja domaćih autora govore u prilog relativnoj visokoj stopi suicida na našem području. Bilo da posmatramo sa globalne ili lokalne tačke gledišta, samoubistvo je veliki problem, i svaki život koji je izgubljen od suicida je jedan više nego što bi društvo smjelo sebi da priušti”, ističe sagovornica Pobjede.
Statistika, navodi Dakić, pokazuje da je najveći broj osoba koje okončaju život suicidom bio u dobi između 35 i 65 godina, jer je to i najbrojnija dobna populacija.
Ipak, smatra se da su u posebnom riziku žene preko 45, odnosno muškarci preko 55 godina. Stopa suicida, nažalost, raste i u mlađoj populaciji, te se smatra da je suicid treći ili čak drugi vodeći uzrok smrti u populaciji od 15. do 24. godine.
“U kojoj god da se dobi nalaze ove osobe, ako imamo u vidu da više od 800 hiljada ljudi godišnje umre od suicida, a da se na svaki izvršeni suicid dogodi još 10 do 20 pokušaja suicida, borbu za sprečavanje razarajućih posljedica ovog problema moramo shvatiti kao imperative”, naglašava ona.
Dakić je izričita da prevencija suicida mora biti postavljena kao prioritet, a da bi mjere sprečavanja ovog kompleksnog fenomena bile efikasne, one moraju uključivati saradnju brojnih društvenih sektora.
“Neophodna je posvećenost ne samo zdravstvenog sektora, već i obrazovanja, medija, pravosuđa, ali i samih građana. Osim smanjenja stigme i diskriminacije, koje prate probleme mentalnog zdravlja, moramo raditi i na opštoj informisanosti, identifikaciji i tretmanu ovih problema, kontroli dostupnosti suicidnih metoda poput vatrenog oružja ili ljekova, kontroli dostupnosti alkohola koji je značajan doprinoseći faktor u pokušajima suicida, podsticanju medija na odgovorno izvještavanje o ovim temama, edukaciji zdravstvenih radnika u prepoznavanju, procjeni i terapiji suicidnog ponašanja, kao i pružanju podrške preživjelima”, kaže ona.
Na pitanje da li je moguće prepoznati simptome koji ukazuju na rizik da će neko pokušati samoubistvo, sagovornica precizira da između razmišljanja o samoubistvu i djelovanja po tom pitanju često je veoma dug put.
“Dok neke osobe zaista oduzimaju sebi život iznenada, impulsivno, i bez predumišljaja, većina mjesecima ili čak godinama promišlja prije nego što pokušaju suicid. Tako da, iako je samoubistva nemoguće predvidjeti sa visokom sigurnošću”, smatra se da je većinu ipak moguće spriječiti kaže sagovornica.
Za početak, smatra Dakić, možemo se potruditi da više brinemo i o sebi i o svojim bližnjima, da prepoznamo kod njih znakove ,,tihe patnje“, da pružimo razumijevanje i emotivnu podršku.
“Dobra i dostupna porodična i prijateljska mreža podrške može biti ključni faktor u sprečavanju samoubistva. Zdravstveni radnici takođe imaju veoma značajnu ulogu u prevenciji suicida. Ono što nazivamo presuicidalnim sindromom jeste period psihičke krize neposredno prije pokušaja suicida, u kome pacijent često skreće pažnju na svoju potencijalnu životnu ugroženost, dajući o tome različite verbalne i neverbalne signale. Ovi signali kao i faktori rizika moraju se adekvatno prepoznati, kako bi se pacijentu adekvatno i pomoglo da psihičku krizu prevaziđe”, upozorava Dakić.
Ona ukazuje na to da osobe kod kojih se javlja suicidna misao na različite načine okolini, nerijetko i ljekarima, šalju signale koji su se mogli tumačiti kao indikatori lomova i suicidnih namjera.
“Istraživanja gotovo nedvosmisleno potvrđuju da se oko polovine svih osoba koje su okončale život samoubistvom obraćalo svom izabranom ljekaru u posljednjem mjesecu života, a da su gotovo svi posjetili nekog ljekara u posljednjoj godini života”, kaže Dakić.
Dodaje da se ove osobe ne obraćaju ljekaru kako bi se direktno požalile na misli o bezvrijednosti života, o osjećaju beznadežnosti ili beizizlaznosti, ili na razmišljanje o samoubistvu kao načinu da prekinu svoje patnje.
“Upravo zato što se suicidne misli ne izgovaraju olako, već se pacijent žali na niz drugih tegoba, ljekar mora biti posebno senzibilisan i obučen da prepozna kod pacijenata određena stanja i ponašanja koja bi mogla ukazati na povišen rizik od suicida”, navodi ona.
Posebno se, kako dodaje, mora obratiti pažnja na situacije u kojima pacijent saopštava da nema planove za budućnost, da je počeo da poklanja lične stvari ili pak da piše testament…
Prepoznavanje ovih rizika, dodaje ona, od izuzetnog jeznačaja za procjenu, „ali je neophodno i direktno postaviti pitanja vezana za prisustvo i ozbiljnost suicidnih misli kod pacijenta”.
“Zabluda je da postavljanje pitanja o samoubistvu može biti podsticaj za takav čin. Naprotiv, otvoren razgovor na ovu temu može donijeti olakšanje, pomoći uspostavljanju kvalitetnijeg odnosa i povjerenja između ljekara i pacijenta. Razgovor je put do boljeg razumijevanja pacijenta i prvi korak u daljem uspješnom liječenju ili upućivanju na dalje liječenje ističe”, doktorka Dakić.
Prema statistici, prošle godine su u gotovo 70 odsto zabilježenih slučajeva u Crnoj Gori muškarci bili samoubice. Da li je razlog što za razliku od žena, kako se to navodi, pronađu „efikasnije metode” koje ne ostavljaju šansu za popravni, Dakić ipak apeluje da valja izbjeći nazivanje metoda samoubistva efikasnim, s obzirom da efikasnost implicira uspjeh.
Uprava policije je u 2018. godini evidentirala ukupno 107 samoubistava. U gotovo svim slučajevima razlog samoubistva je, kako se navodi, ostao nepoznat.
Najviše samoubistava zabilježeno je u avgustu, čak 15, kao i oktobru 14, a najmanje u septembru i februaru, po pet, kaže statistika Uprave policije.
Na osnovu njihove evidencije, po gradovima posmatrano, lani je najviše samoubistava zabilježeno u Podgorici 30. U Nikšiću je život samoubistvom okončalo čak 25 osoba, dok je u Pljevljima to uradilo 17 građana.
