Čilović se u intervjuu Standardu u okviru projekta pod nazivom ”Žene iz zajednica manje brojnih naroda – od margine do uspjeha”, koji je realizovan uz podršku Fonda za ostvarivanje i zaštitu manjinskih prava, osvrnula na dobre i loše strane tradicije, stereotipe sa kojima se susreću žene iz zajednice manje brojnih naroda kao i načine na koje ih mogu prevazići.

STANDARD: S obzirom da ste, iako prepoznati kao jedna uspješna pjesnikinja, vi takođe i pravnica i velika borkinja za ljudska prava, koji motivi preovladavaju u vašoj poeziji?

ČILOVIĆ: Pa prvenstveno pjesnikinja, borkinja za ženska ljudska prava, ali onda i nesrećnim spletom okolnosti pravnica. Šalu na stranu, kada govorimo o poeziji, mislim i da je crnogorska javnost najviše percipira, kada čuje za moje ime, najviše je to vezano za poeziju, što je odlično, jer poezija je negdje moj dom, moja, mogu slobodno da kažem, i nacija, odrednica, negdje ono što me pokreće. Kad kažem pokreće, to znači da je to neka moja privatna država u kojoj nisam anarhistkinja, ali definitivno osjećam sve ono što je u našoj tradiciji ili u našem kodu utkano, a to je ona kovanica ćuti i trpi, ne samo u porodici, u muško-ženskim odnosima, nego i u poslu, i valjda je to kod nas pohvalno kada čutiš i trpiš. Vjerovatno u poeziji se osmjelim, pa progovorim, nimalo suptilno čini mi se, ali je dobro dok ta poezija ima kvalitet.

Sudeći po nekoj kritičkoj svijesti i komentarima koje svakodnevno dobijam, naročito kako rastem, uslovno rečeno rastem, kako starim bolje reći, tako vjerovatno stazrijeva i taj pjesnički izraz i on je nepobitno vezan za feminizam. Feminizam me je oblikovao i kao autorku, a negdje me je povezao sa aktivizmom i osjetila sam da nije dovoljno samo pisati, nego vjerovatno taj bunt koji se u poeziji osjeća pretočiti u tu tzv. uličnu borbu bez dodatnih elemenata, osim naravno transparenta, jer ima jedan odličan transparent koji sam iskoristila kao light motive za jednu pjesmu, a kaže gle djevojčice, ratnice, gle sinovi, mamini, princeze.

Tako da mislim da je suma sumarum možda to najbolji odgovor na ovo pitanje.

Standard: Pomenuli ste tradiciju, koliko je zapravo tradicija zajednice manje pravilnog naravijska u kojoj vi dolazite vas oblikovala kao stvaralca, koliko je uticala na vaše stvaravaštvo, da kažemo da li vas je sputavala, da li su tu možda bili neki motivi da vi dodatno buntovnički kroz vašu poeziju ukažete na neke negativne stvari, koliko je zapravo vas cijela ta, da kažemo, tradicionalna priča oblikovala kao stvaraoca i koliko je uticala na vaš stvaralački opus i vas kao osobu?

ČILOVIĆ: Dobro pitanje. Dugo godina sam razmišljala kako bi bilo odgovoriti potpuno iskreno na tako kompleksno pitanje sa pozicije nekoga ko ne pristaje na ulogu žrtve i nekoga koji je i taj pjesnički izraz oblikovao tako što se oslanjao na neko veliko pređašnje čitalačko iskustvo i imala sam tu veliku sreću da sarađujem sa velikim autorima i autorkama.

Živim onim sa kojima sam mogla da uspostavim komunikaciju i da se družim i sa onima sa kojima sam samo mogla kroz literaturu. Shvatila sam da zaista mi nije potrebna ta uloga, kao što rekao, žrtve ni kroz literaturu ni kroz generalno ovaj naš život koji živimo. Ali sa druge strane postojao je taj jedan model koji mi je od uvijek bio neću reći stran jer htjeli da priznamo ili ne koliko god da se otrgnemo od patrijarhata, mi naročito u manjim sredinama ne moramo biti nužno iz manjih zajednica, ali iz malobrojnih ili kako se već to sad kaže, manje brojnih naroda.

Nužno moramo priznati sebi i drugima da i mi ovakvi emancipovani ili kako se to već može doživjeti, a da ne zvuči pretencijozno, ljudi osvješćeni, ipak pripadamo tom patriarkatu jer nas je on oblikovao i dugo vremena možda nam sakrivao prave mehanizme kako da ga razobličimo. Ja nisam dobra sagovornica na temu tradicije, ne vidim gotovo ništa dobro u tradiciji, naročito ne u onoj kako je mi precitiramo, možda kroz folklor ili kroz neke poučne istorijske događaje možda bi se moglo nešto fino proizvesti, ali ono što mi danas živimo kroz tradicionalizaciju društva, to definitivno ide na uštrb ženskih ljudskih prava, a male zajednice kao male zajednice, one su prve na udaru kad naiđe taj je talas, one prve stradaju uslovno rečeno i nije čudno da su žene u tim zajednicama uvijek bile van domašaja onog obrazovanja koje je cijeloživotno. I to je ona možda najličnija tačka u mom odrastanju, oblikovanju, kako kroz pjesničku vizuru, tako i kroz aktivističku, da sam negdje zapravo uvijek htjela da te žene, žene iz zajednice koje pripadam, iako ja zaista kao feministkinja nemam ni boju, ni naciju, ni vjeru, zaista nemam tu definiciju negdje sebe ne precipiram na taj način, ali sa druge strane, iako ne želim, ne znam kako će ovo da zvuči, ali osjećam upravo onako kako ću izgovoriti, želim da se djevojčice iz zajednice kojoj pripadam, jer ja imam više identiteta u tom smislu, personifikuju sa ovom generacijom koju ja predstavljam.

Ne govorim samo o djevojčicama i djevojkama iz grupine manje brojnih naroda, nego prosto o našim crnogorskim ženama koje se potom posjećuju u porodici, roditeljstvu, tj. majčinstvu, ali to sve spada u domen njihovih prioritetnih aktivnosti ili djelatnosti. U velikom broju slučajeva takva je situacija.

Ja zaista vjerujem da moramo podnijeti određenu žrtvu, eto, da moramo na ličnom planu biti svjesni da neke generacije se moraju gledati na ovu današnju i da moramo uložiti neke određene napore da nam ne bude strano da u sredinama gdje postoje manje izražene granice ili razlike koje su većinske ove ili one, kao recimo što je slučaj sa Plavom, Rožajama, Petnjicom, da zaista ne želim da pođem u te sredine i vidim prazne lokale, zapravo lokale pune muškaraca, ali gdje nema žena. A to mi je uvijek prvi alarm i lampica koja se pali da ulica nije za ženu, a ulica je zapravo agora. To je mjesto koje te ne poziva samo da ispijaš tu kafu i da razmjerniš neka neutralna razmišljanja o tome kako si bezlično proveo dan, nego prosto ti daje jednu mogućnost da ti u interakciji stičeš neka nova znanja.

Zbog toga čini mi se da mi je ova pozicija ugodna danas koju živim, a to je da potpuno svjesno razumijem zajednicu iz koje dolazim, da je poštujem, ali da ću uvijek biti tu da ukažem možda lagodnije iz ove pozicije, da ukažem na neke anomalije koje nas definitivno nisu napustile ni danas.

STANDARD: Koliko su vam običaji zajednice koje pripadate važni i koliko ih uopšte praktikujete?

ČILOVIĆ: Važni su mi da me podsjete koliko je toga urađeno i koliko tek toga treba da se odradi na putu emancipacije. Pazite, feminizam nudi jednakost i za muškarci i za žene i ne ugrožava nijedan pol, niti stavlja u inferioran položaj nijedan pol u odnosu na drugi.

Ali definitivno kad vidim recimo u institucijama muškarce, na to sam naročito osjetljiva, koji navodno obavljaju neke osjetljive poslove koji se tiču ljudskih prava i zaštite ženskih ljudskih prava, a koji su u biti šovinisti, mogu reći i seksisti, zaista vidim koliko su ti običaji koji su samo jedna mantra, jedna zaostavština nekog vremena koje više ne možemo živjeti, jer bukvalno ovo je 21. vijek. I dalje se kroz folklor i običaje nameće taj imperativ da je ženi mjesto za šporetom i da je kuća sigurno mjesto za ženu.

Zašto je to tako? Ima mnogo odgovora. Zapravo mogla bih iz više aspekata odgovarati na to pitanje, ali sve do onog trenutka dok mi ne osvijestimo to u samim ženama, da one shvate da ukoliko i dalje budu na ovaj način podržavale patrijarhat tako što će održavati te zastarele običajne forme koje im više štete nego da donose ikakve boljitke i napretke. Onda će one biti prve na tom braniku patrijarhata koji neminovno više grize na sjeveru.

Zašto? Zato što su ovdje sela još uvijek živa. A sela kriju veliku tajnu koja se zove cjelokupno društveno uređenje usmjereno na to da ženi ne dozvolimo da ide dalje. A kako se ide dalje? Samo ukoliko se žene obrazuju.

Prije 20 godina moja komšinica, govorimo o seoskom ambijentu, je htjela da upiše srednju školu i njeni roditelji, zapravo njen otac, nije bio za to da ona donese takvu odluku i da nastavi školovanje, zato što je to jedan vid nemorala. Doživljavalo se, a pazite, govorimo samo o 20 godina, to je za istoriju zaista jedan sekund. Tako da svjedočimo tome da danas na tom primjeru vidimo njenu čerku koja je opisala medicinski fakultet.

To je fantastično. Ali koliko je i dalje živih tih elementa gdje jednostavno ta šira, uža porodica, bračne zajednice funkcionišu na konstantnoj zabrani, ograničavanju slobode kretanja, mogućnost komuniciranja na način na koji je tebi ugodno i kako ti misliš da treba da se ponašaš. Zaista to su neka opšta mjesta.

Iako vama možda iz centralne regije, južne, to djeluje kao kakvi su ovo horror filmovi, ali zaista postoje zajednice koji danas tako žive. I ne vidim, ostrašćena sam možda kada govorim o običajima i o načinu na koji ih mi percipiramo.

STANDARD: A jeste li vi lično doživjeli da nekada, čujete, šta će ona, ona je žena, ona je žena pripadnica manje brojne, brojnog naroda, da ona sada bude pjesnikinja, da ona bude pravnica, da ona bude borkinja za ženska prava, za ljudska prava, na kraju kraja borkinja i za prava muškaraca.

ČILOVIĆ: Sada ste naveli primjer, očigledno smatraju da je ženi mjesto pored šporeta, a ne da žena bude uspješna, obrazovana, na kraju kraja, što je još opasnije, očigledno u ovom shvatanju, bude uspješnija od muškarca. To se ne prašta.

STANDARD: Da li ste nailazili na takve primjere, da vas neko osuđuje?

ČILOVIĆ: Svakodnevno. Čak i moj otc, koji je izuzetno zaslužan za ovo što danas, recimo volim literaturu, što strasno čitam, što čini mi se dobro znam i da odaberem šta valja, šta ne, i da to primjenim na svoje konkretno stvaralaštvo i negdje sam vjerovatno i od njega naslijedila taj dar. Čak mi je on jednom prilikom rekao, ma odlično je ovo što radiš, samo kad bi izbjegla ovo riječ, feminizam, sve bi bilo idealno.

I tu mi je zapravo sve rekao, vjerovatno i on, gledajući sa strane, trpi jedan izvjestan pritisak, vjerovatno od članova šire porodice, pa kažu, pa šta će njoj ovo, pa ovo je strašno. Još kad malo neko dublje zađe pa vidi da ja nemam ništa protiv gej populacije, da se ja zalažem i za ta prava kao i za sva ostala, o, to je već strašno.

Na početku sam imala tu jednu potrebu da se pravdam, da dokažem da ja zaista želim samo dobro svima, ali na kraju sam shvatila da me to usporava, da mi oduzima jednu dodatnu energiju, bespotrebno se trošim i na kraju zaista nije moja uloga nikoga da vratim ni na kakav put, to je prosto nemoguće, niti sam ja zadužena za to, niti imam te porive, već jednostavno ja želim da živim shodno mojoj percepciji svijeta i onog potencijala koji ja imam. A moj potencijal je u tome što zaista i dan-danas smatram da je obrazovanje, da je interakcija sa ljudima od kojih možeš nešto naučiti, a od svakoga možemo ponešto naučiti, ali najvažnije je uzeti tu esenciju. Ne trošiti silno vrijeme da pronađemo šta je to dobro, nego jednostavno uzeti tu esenciju i oblikovati neki naš svijet koji će nas usrećiti, a sa druge strane možda i pomoći toj našoj zajednici da kaže, e pa vidiš, moguće je.

STANDARD: Da li ste vi u Beranama, koja je opet specifična sredina, jeste multikulturalni i multikofesionalni grad gdje bi trebalo suživot da bude potpuno normalna stvar, da li ste vi nekad doživjeli stigmatizaciju zato što se zovete Rebeka Čilović?

ČILOVIĆ: Dobro pitanje, ali toliko o tome ne razmišljam, ne pamtim kada sam o tome na taj način razmišljala.

Prosto nikada nisam, lično ja, imala nepriliku, nerazumijevanje, osjećaj da sam mobingovana na poslu, da sam manje dobila nego što sam zaslužila u bilo kojoj sferi od ove tri koje smo nabrojali samo zato što sam Rebeka. Zaista ovaj grad grli pjesnike i pjesnikinje i meni je izuzetno drago što me baš ova sredina oblikovala, a ne neka jednolična, jer upravo na ovoj dvomeđi, jel’ tako, sudara te dvije kulture i religije i tradicije, može zaista da se od svega toga uzme najbolje. Ovdje ja sam završila Beransku gimnaziju, takozvanu Beransku Sorbonu i zaista mi je to otvorilo takve vidike.

Ta nevjerovatni potencijal intelektualni koju ovaj grad nosi, ja sam mu beskreno zahvalna. Iako ja sam samonaturalizowana Beranka, ja sam po rođenju Bihorka, ali zapravo ovaj grad me od moje devete godine grli neprestano i mi smo u velikoj ljubavi. Ja za drugi grad ne znam.

Ali sa druge strane, ima i do toga kako ti kao pojedinac i pojedinka percipiraš sebe u odnosu na tu mogućnost. Kada sam prije rekla da ne dozvoljavam sebi tu poziciju žrtve, to nije bio lagan posao. Morala sam napraviti određene rezove, raditi na sebi kako bi se, jer vjerujem da kada pripadaš nekoj zajednici koja je, eto, i u imenu manje brojna, ti po ”defoltu” moraš vući neke, pa neću reći komplekse, ali negdje ta margina ti je bliža nego neki epicentar.

Sve zajednice koje su bile više homogene, u smislu kao gotovo kulturna geta da postoje, Rožaje, Plav, Petnjica ,Tuzi. Tu je emancipacija što se tiče u ženskom smislu, zapravo emancipacija društva u korist ženskog pitanja nije osim na papiru zaživjela, a to je ipak odgovornost države. Tako da je tu podjeljena odgovornost i jedne i druge krivim za to što žena iz moje zajednice ima tako malo kada pogledamo koliko su u javnom diskursu zastupljene.

Meni je identitet u smislu pripadanja u pjesničkom smislu, crnogorskom korpusu jednako bitan koliko i bošnjačkom, ali sa druge strane ja želim i taj kosmopolitski duh zaista da uvedem u sve ove zajednice koje je moguće, ne ja nego moja generacija i neke mlade žene koje će tek da preuzmu kormilo i da se bave snažno i odgovorno ovim pitanjima, ali bilo bi licemjerno sve to proći, biti iz takve zajednice, zatvorene je vrlo, koja ženu na izgled drži na nekom pijedestalu, a zapravo je ona vrlo često i ponižavana i potlačena i ugnjetavana.

Moramo da budemo svjesni da naša odgovornost zapravo bude usmjerena na to da kreiramo neke nove obrazce i ponašanja i poimanja tog našeg malog svijeta, kad kažem malog svijeta mislim unutar zajednica, kakve god one bile, mi smo te koje će ih modifikovati, koje će vjerovatno udruženim sinergičnim snagama da doprinesu da ono sa početka čuti trpi ne bude više naš modus vivendi, nego da jednostavno pokažemo nebuntovno. Ali sa druge strane ne volim ni onu crnogorsku tezu mudre žene, ono kao ti prećuti pa će doći nekad tvoje vrijeme i onda to vrijeme nažalost nikada ne dođe jer primijetimo da žene kad se rode, djevojčice imaju oca kao tutora pa onda prelaze u vlasništvo, grubo zvuči ali one pitaju muža da li s nju negdje poći, da li može neko doći.

Onda to prelazi na posle muža, ako muž premine prije njih, prelazi na sina i tako žena od svijeta ne vide ništa, u stvari ne dozvole sebi da upoznaju sebe. Ja želim da žene shvate da je moć u udruživanju i da samo zajedno možemo zaista da mijenjamo svijet.