Voda koju građani dobijaju na česmi ubuduće bi trebalo da bude pod mnogo efikasnijim sistemom kontrole, od samog izvorišta do mjesta na kojem je potrošač koristi. To je jedna od najznačajnijih novina Predloga zakona o obezbjeđivanju zdravstveno ispravne vode za ljudsku upotrebu, kojim se uređuju standardi kvaliteta, procjena i upravljanje rizicima, monitoring, obaveze vodovoda, postupanje u slučaju zagađenja, ali i dostupnost vode stanovništvu, piše CdM.

“Voda mora biti zdravstveno ispravna i ne smije sadržati mikroorganizme, parazite ili druge supstance koje mogu predstavljati opasnost po zdravlje ljudi. Mora ispunjavati propisane mikrobiološke, hemijske i indikatorske parametre, uz primjenu mjera kojima se obezbjeđuje njen kvalitet”, piše u Predlogu zakona.

Suština novog pristupa je u tome da se rizik ne kontroliše tek kada problem nastane, već duž cijelog lanca i to od područja sliva i izvorišta, preko obrade i skladištenja, do distribucije i mjesta na kojem se voda isporučuje potrošaču. Procjena rizika za sistem javnog vodosnabdijevanja predviđena je jednom u šest godina, a po potrebi i češće.

Stroga pravila predviđena su za slučajeve iznenadnog zagađenja.

“Ako dođe do incidentnog događaja, pravno lice koje upravlja sistemom vodosnabdijevanja mora odmah obavijestiti potrošače, objavljivanjem obavještenja na svojoj internet stranici i putem drugih sredstava javnog informisanja. Takođe mora obavijestiti Institut, odnosno nadležnu zdravstvenu ustanovu, kao i sanitarnu inspekciju”, ističe se u dokumentu.

U slučaju da se utvrdi neusaglašenost parametara, vodovod bi morao odmah da utvrdi uzrok i preduzme korektivne mjere. Ako voda i dalje ne ispunjava propisane vrijednosti, predviđeno je njeno prečišćavanje, a ukoliko se problem ne može otkloniti, snabdijevanje se može prekinuti ili ograničiti radi zaštite zdravlja stanovništva.

Važna novina odnosi se i na trajanje prekida. Ako snabdijevanje vodom traje duže od 24 časa, pravno lice mora građanima obezbijediti vodu na drugi način.

U Predlogu zakona jasno se navodi i princip koji se odnosi na zdravstveni rizik: „Neusaglašenost vrijednosti mikrobioloških i hemijskih parametara predstavlja rizik za zdravlje ljudi“, uz mogućnost izuzetka samo ako nadležni organ, na osnovu procjene rizika, utvrdi da odstupanje ne može ugroziti zdravlje.

Građani bi jednom godišnje dobijali podatke o vodi koju plaćaju

Jedna od najzanimljivijih odredbi odnosi se na informisanje potrošača. Vodovodi bi bili obavezni da najmanje jednom godišnje, na lako dostupan način, uključujući račun, građanima dostave informacije o kvalitetu vode, uključujući indikatorske parametre, ali i o cijeni vode po litru i kubnom metru.

Uz to, pojašnjeno je, građani bi dobijali podatke o godišnjoj ili periodičnoj potrošnji svog domaćinstva, a gdje je moguće i poređenje sa prosječnom potrošnjom domaćinstva.

Vodovodi bi na svojim internet stranicama morali redovno da objavljuju i ažuriraju informacije o području koje snabdijevaju, broju stanovnika, načinu proizvodnje vode, tretmanu i dezinfekciji, rezultatima monitoringa, kao i eventualnim rizicima po zdravlje.

Građani bi, prema predloženim rješenjima, mogli da traže i dostupne podatke o parametrima kvaliteta vode iz prethodnih deset godina.

Za velike sisteme obaveze bi bile još šire.

“Vodovodi koji isporučuju najmanje 10.000 kubnih metara vode dnevno ili snabdijevaju najmanje 50.000 stanovnika morali bi jednom godišnje objavljivati podatke o efikasnosti sistema i stopama gubitaka vode, cijeni kubnog metra, uključujući fiksne i varijabilne troškove, kao i o prigovorima potrošača koji se odnose na zdravstvenu ispravnost vode”, napominje se u dokumentu.

U dijelu Predloga zakona posebno tretira pitanje dostupnosti zdravstveno ispravne vode.

“Lokalne samouprave moraju da identifikuju područja i stanovnike, uključujući ranjive i marginalizovane grupe, koji nemaju ili imaju ograničenu dostupnost zdravstveno ispravnoj vodi, kao i razloge zbog kojih je takav pristup otežan”, navodi se u Predlogu zakona.

Nakon toga trebalo bi da procijene mogućnosti za poboljšanje dostupnosti, informišu stanovnike o mogućnostima priključenja na distributivnu mrežu ili alternativnim načinima snabdijevanja i preduzmu mjere za ugrožene grupe.

Predviđene su i mjere za podsticanje korišćenja vode sa česme, postavljanje opreme u javnim i prioritetnim prostorima, kao i postavljanje javnih česmi gdje je to tehnički moguće.

Ministarstvo i lokalne samouprave trebalo bi da sprovode kampanje o kvalitetu vode sa česme, podstiču njeno obezbjeđivanje u javnim prostorima, a posebno je zanimljiva odredba prema kojoj bi u ugostiteljskim objektima voda sa česme bila obezbijeđena bez naknade za korisnike ugostiteljskih usluga.

Novim rješenjima ne završava se odgovornost vodovoda na ulasku vode u objekat. U Predlogu zakona uvodi se procjena rizika za unutrašnju vodovodnu mrežu u tzv. prioritetnim objektima među kojima su zdravstvene i obrazovne ustanove, ustanove socijalne i dječje zaštite, sportske dvorane, ugostiteljski objekti, objekti za kolektivni smještaj i tržni centri.

Vlasnik, odnosno korisnik takvog objekta morao bi da procjenjuje rizike povezane sa unutrašnjim instalacijama i materijalima koji dolaze u kontakt sa vodom.

Posebna pažnja posvećena je mogućem prisustvu bakterije Legionella, kao i olova u vodi. U slučaju rizika od legioneloze predviđene su mjere kontrole i praćenja, dok se u slučaju olova, kada je to ekonomski i tehnički izvodljivo, predlaže zamjena komponenti napravljenih od olova u postojećim instalacijama.

Za neusaglašenost koja nastaje zbog unutrašnje vodovodne mreže ili njenog održavanja odgovoran je vlasnik, odnosno korisnik te mreže.

Predviđen je obavezni monitoring vode, na osnovu analize reprezentativnih uzoraka koji se distribuiraju tokom cijele godine. Monitoring bi bio osnovni i periodični, a Institut za javno zdravlje sprovodio bi ga prema programu koji donosi Ministarstvo.

“Prilikom analiza koristiće se akreditovane laboratorije, a metode za analizu vode, osim mutnoće, moraju biti provjerene i dokumentovane u skladu sa standardom MEST EN ISO/IEC 17025 ili drugim međunarodno prihvaćenim ekvivalentnim standardima. Uvodi se sistem u kojem se kvalitet vode prati ne samo kroz konačni rezultat analize već i kroz procjenu mogućih opasnosti – od izvorišta do potrošača”, naglašeno je u Predlogu zakona.

Lokalni i seoski vodovodi takođe ulaze u sistem monitoringa

Obaveze se ne odnose samo na velike gradske sisteme. Lokalna samouprava bi bila odgovorna za obezbjeđivanje uslova za rad lokalnih i seoskih vodovoda, kao i za vodosnabdijevanje jednog ili više korisnika.

Opštine bi morale da obavijeste Institut o svim takvim vodovodima kako bi bili uključeni u program monitoringa. Ako dođe do zagađenja, lokalna samouprava bi morala odmah obavijestiti potrošače i Institut i dati građanima savjete o upotrebi vode i mogućem uticaju na zdravlje. Predviđeno je i da lokalna samouprava obezbjeđuje sredstva za analize zdravstvene ispravnosti vode.

Kazne do 20.000 eura

Za kršenje zakona predviđene su novčane kazne od 500 do 20.000 eura za pravna lica.

Kažnjivo bi bilo, između ostalog, ako voda na mjestu isporuke ne ispunjava propisane mikrobiološke i hemijske parametre, ako se građani ne obavijeste o incidentnom zagađenju, ako se ne sprovodi procjena rizika i monitoring ili ako se ne preduzmu korektivne mjere kada se utvrdi da voda nije zdravstveno ispravna.

Kazne se odnose i na situacije kada prekid vodosnabdijevanja traje duže od 24 sata, a potrošačima nije obezbijeđeno snabdijevanje na drugi način, kao i kada vodovod ne vodi evidenciju o preduzetim korektivnim mjerama i rezultate ne čuva propisanih pet godina.

Za odgovorno lice u pravnom licu predviđena je novčana kazna od 300 do 4.000 eura.

Ako zakon bude usvojen, pravna lica bi bila dužna da usklade poslovanje sa novim propisima u roku od 18 mjeseci od njegovog stupanja na snagu.

Procjena rizika i upravljanje rizikom za područje sliva za vodozahvate trebalo bi da počnu najkasnije do 12. jula 2027. godine, dok bi pravna lica za sisteme javnog vodosnabdijevanja, kao i vlasnici odnosno korisnici unutrašnjih vodovodnih mreža, procjenu rizika počeli da sprovode do 12. januara 2029. godine.

Podzakonski akti za sprovođenje zakona trebalo bi da budu donijeti u roku od godinu od njegovog stupanja na snagu.

Predlogom je predviđeno i da pojedine odredbe koje se odnose na materijale i proizvode koji dolaze u kontakt sa vodom, određene podatke i pojedine kaznene odredbe počnu da se primjenjuju tek danom pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji.

Novi zakon bi, stupanjem na snagu, zamijenio postojeći Zakon o obezbjeđivanju zdravstveno ispravne vode za ljudsku upotrebu iz 2017. godine, a u njegov tekst je prenesena Direktiva EU 2020/2184 o kvalitetu vode namijenjene za ljudsku upotrebu.