Prema podacima koje je portal Dnevno.me dobio iz Višeg suda za prekršaje u Podgorici, od januara 2018. do juna 2023. u sudovima za prekršaje u Podgorici, Budvi i Bijelom Polju bilo je ukupno devet predmeta ove vrste – jedan ove godine, tri prethodne, po jedan u 2021. i 2018. i tri predmeta u 2020.

Kako su nam kazali, tih osam predmeta, uglavnom, procesuirano je iz razloga što zaposleni nijesu upoznati o pravima, obavezama i odgovornostima u vezi sa mobingom (shodno odredbama Zakona o zabrani zlostavljanja na radu), dok se jedan prekršaj iz Podgorice odnosi na drsko ponašanje u kom se prepoznaju elementi mobinga.

U tom slučaju, objašnjavaju, donijeta je oslobađajuća odluka, kao i u predmetu koji se 2020. vodio u Budvi, dok je u dva predmeta – iz Bijelog Polja (2020.) i Podgorice (2018.) obustavljen postupak, jer je u prvom slučaju nastupila zastarjelost za vođenje prekršajnog postupka, a u drugom shodno čl.184 Zakona o prekršajima (propuštanje pojavljivanja podnosioca zahtjeva).

“U dva predmeta su izrečene novčane kazne za okrivljena pravna i odgovorna lica, i to u Podgorici 2020. pravno lice moralo da uplati 280 eura, a odgovorno 80, dok je u Bijelom Polju 2021. pravno lice bilo kažnjeno sa 800, a odgovorno 130 eura kazne. U prošlogodišnjem predmetu iz Budve odlučeno je u odnosu na mjesnu nadležnost, dok su dva predmeta iz Podgorice trenutno u radu – jedan prošlogodišnji a drugi ovogodišnji”, saopštili su iz Višeg suda za prekršaje u Podgorici.

U Osnovnom sudu u Nikšiću ni ove, kao ni unazad pet godina, nije bilo nijedne prijave zlostavljanja na radu, rečeno je našem portalu iz te ustanove, dok je u Osnovnom sudu u Ulcinju slučaj iz 2019. po kom je postupano po prijavi da poslodavac u svojstvu pravnog lica nije zaposlene, prije stupanja na rad, u pisanoj formi upoznao sa pravima, obavezama i odgovornostima u vezi sa mobingom, jedini je prijavljeni slučaj u toj opštini u posljednjih pet godina.

USSCG: Najčešći slučajevi sindrom “praznog stola”, verbalno omalovažavanje, stvaranje neprijateljskog okruženja…

Ipak, iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) smatraju da nije sve tako crno, odnosno da je situacija u pogledu poznavanja prava po osnovu rada zaposlenih, na mnogo višem nivou nego što je ranije bila.

Tome, kažu, u prilog ide i činjenica da je većina zaposlenih osviješćena i sve više ohrabrena da se za zaštitu svojih bilo individualnih, bilo kolektivnih prava obraćaju sinidkatima ili nadležnim institucijama sistema. Ipak, iz Unije ne spore da je činjenica da postoji značajan prostor za dalju edukaciju i informisanje radnika.

Radnike je o pravima dužan da upozna poslodavac, ali to, napominju, ne znači da sami zaposleni nemaju odgovornost prema sebi i svom profesionalnom životu.

Priznaju da nažalost, nisu rijetki slučajevi u kojima su se kao organizacija susretali sa situacijama koje za predmet imaju zlostavljanje na radnom mjestu, odnosno mobing.

“Broj procesuiranih predmeta pred nadležnim organima (Agencijom za mirno rješavanje radnih sporova i nadležnim sudovima) prema našem mišljenju i praksi, ne korespondira sa stvarnim brojem slučajeva uznemiravanja i zlostavljanja na radnom mjestu. Naime, kako se radi o predmetima koji su najčešće veoma teško dokazivi i iziskuju ogromne napore za žrtvu mobinga, to se najčešće žrtve ne odlučuju da pokrenu postupak iz straha da će doživjeti neuspjeh i biti dodatno stigmatizovane zbog toga.

Neki od najčešćih slučajeva sa kojima smo se u praksi suočavali odnosili su se na sindrom “praznog stola” (nedavanje radnih zadataka, izopštavanje iz procesa rada i samim tim iz odnosa sa kolegama), zatim verbalno omalovažavanje i stvaranje neprijateljskog okruženja (gdje ostali zaposleni, iz straha za svoj radni odnos, izbjegavaju kontakt sa žrtvom i distanciraju se od nje stvarajući kod žrtve pritisak i iluziju da je sama “kriva” za takav odnos); često raspoređivanje na druga radna mjesta koja su obično degradirajuća”, kazala je zamjenica generalnog sekretara Uniji slobodnih sindikata Crne Gore Ivana Mihajlović za Dnevno.me.

Napominje da, osim poslodavca pred kojim je zaposleni koji je žrtva mobinga dužan da pokrene postupak posredovanja u zaštiti od daljeg neželjenog i ponašanja, zakon propisuje da u slučaju neuspjelog posredovanja, zaposleni može pokrenuti postupak kod Agencije za mirno rješavanje radnih sporova ili kod nadležnog suda.

“Ono što je naša preporuka zaposlenima jeste da uvijek kada su izloženi ponašanjima koja imaju karakteristike mobinga o tome informišu sindikat čiji su članovi. Na ovom mjestu, važno je pomenuti i podzakonski akt pod nazivom Pravilnik o pravilima ponašanja poslodavca i zaposlenog o prevenciji i zaštiti od zlostavljanja na radu kojim su bliže određene koja su to ponašanja i radnje koje se mogu smatrati mobingom”, istakla je ona.

Mihajlović naglašava i da je obaveza pokretanja postupka posredovanja kod poslodavca posebno problematična u situaciji kada je sam poslodavac označen za mobera.

“U takvoj situaciji, nepristranost lica koje je imenovano za posrednika u vođenju postupka, a koje je iz reda zaposlenih, biva dovedeno u pitanje, a žrtva nerijetko biva izložena dodatnim pritiscima za vrijeme trajanja postupka”, navodi Mihajlović.

Stoga, Mihajlović smatra da je Zakon o zabrani zlostavljanja na radnom mjestu nužno revidirati, odnosno sagledati njegovu primjenu od svih relevantnih subjekata i utvrditi, kako kaže, “uska grla” koja obeshrabruju zaposlene koji su žrtve mobinga da se upuste u postupak.

“Posebno je potrebno preispitati način određivanja posrednika u ovom postupku, te posebnu pažnju posvetiti izjavama, psihološkom stanju i osjećajima žrtve mobinga budući da u ovim postupcima, konkretni dokazi, najčešće izostaju. Sa našeg aspekta nužno je definisati da se mobingom može smatrati i samo jedna radnja (izolovana), bez obaveze da se mora raditi o ponašanju koje se ponavlja”, zaključila je Mihajlović.

A, dok beskompromisna borba protiv takve vrste nasilja u potpunosti ne zaživi, o mobingu u Crnoj Gori ćemo i dalje, nažalost, govoriti baš onako kako smo i počeli ovaj tekst – kao o još jednoj tabu temi.