Zakon o pristupu informacija da ne bude talac pojedinaca

Podaci o dodjeli stanova funkcionerima, poreskim dugovima opština, te potrošeni novac na službena putovanja ne samo da bi trebalo da su dostupni javnosti, već bi te informacije trebalo proaktivno objavljivati, smatra prof.dr.sc. Ana Marija Musa koja je bila ekspert Delegacije EU u Crnoj Gori tokom pripreme Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o slobodnom pristupu informacijama, pišu Dnevne novine.

Musa u intervjuu Dnevnim novinama kaže da sadašnja sitaucija u vezi sa slobodnim pristupom informacijama nije održiva, zbog čega bi novi zakon trebalo da bude efikasan, kako bi građani dobili potrebne informacije.

Zakon, kako je rekla, ne bi trebalo da bude talac u rukama grupe pojedinaca te organa koji ne poštuju zakon, blokirajući tako rad nadzornih organa stvarajući trošak za budžet i poreske obveznike. Uprkos kritikama NVO sektora i opozicije, bivša povjerenica za informisanje Republike Hrvatske, kaže da Ministarstvo javne uprave svakako ne bi trebalo da povuče predložene izmjene Zakona o SPI.

“Svakako ne treba, ovo je javna rasprava i zato služi da se suoče argumenti za i protiv, a ne da se spriječi rasprava tako što će unaprijed eliminisati neka rješenja. Potrebno je ocijeniti hoće li izmjene funkcionisati u praksi, na način da zakon povećava korist za građane i funkcionisanje ostvarivanja prava na pristup informacijama”, kazala je Muso.

Komentarišući ocjene iz Delegacije EU u Crnoj Gori da tajnost zapravo pruža plodno tlo za korupciju, Musa kaže da se slaže sa ocjenom, ali i da je trenutno stanje neodrživo.

“Naravno da tajnost pruža plodno tlo za korupciju, to je jasno. Sadašnja situacija je zaista neodrživa. Smatram da je niz praksi danas rezultat ne toliko zakonskih odredbi, iako su i one problematične u dijelu, nego i same prakse npr. sve informacije o raspolaganju javnim sredstvima trebalo bi da budu javne, a u praksi se javljaju slučajevi da građani, novinari i NVO ne mogu dobiti informacije o tome koji su političari dobili stan (iako takva praksa dodjeljivanja stanova uopšte nije više prisutna u Evropi), koliki je poreski dug neke opštine, ili koliko je potrošeno na službena putovanja. Ne samo da to treba biti dostupno nego i proaktivno objavljeno”, smatra ona.

Organi su, dodaje, nedovoljno edukovani, nema publikacija i smjernica, a to su za nju krucijalni elementi funkcionisanja sistema pristupa informacijama. Za nju je jasno i da su u tim okolnostima mediji i NVO-i nepovjerljivi i negativni prema bilo kojem rješenju.

“Upravo iz tog razloga ovaj zakon treba da bude efikasan i da građani dobiju informaciju, a da ne bude talac u rukama nekoliko pojedinaca kao i organa koji ne poštuju zakon, blokira rad nadzornih organa, stvara trošak za budžet i poreske obveznike. Zato je predložen i niz proceduralnih promjena kako bi postupak bio brz i efikasan i kako bi organima bilo jasno što treba da rade, posebno se poboljšava odredba o testu štetnosti, donose se smjernice i publikacije za lakšu i kvalitetniju primjenu zakona od strane preko 1.300 organa koji provode ovaj zakon..”, kazala je Musa.

Ministarstvo javne uprave i Vlada odlučili su, po uzoru na neke druge države, i da podatke iz bezbjednosnog sektora ostave u dijelu isključenih podataka. U praksi drugih država situacija je, kaže Musa, raznolika. S obzirom da je riječ o posebnoj vrsti podataka, mišljenja je da se želi spriječiti da neko traži dosjee od svih svojih poznanika koji su pod mjerama koji mu se ne sviđaju i da dobije razne pojedinosti o njihovom životu. Kao primjer navodi kriminalce, u smislu da bi odavanje informacija uticalo na postupak ili jednostavno privatnim osobama čiji bi život postao javno dostupan.

“Čak i ako ne bi bile dostupne, samo vođenje postupka i iscrpljivanje institucija nije proporcionalno rezultatu. Time se ne ograničava pristup generalnim izvještajima, statistici, troškovima, koji moraju biti dostupni javnosti, ali pojedinačni slučajevi tretiraju se po posebnom zakonu o bezbjednosnom sistemu. To je pravilo za mnoge države (npr. UK, SAD, Njemačka, Češka, Finska, Hrvatska), a neke od njih ne samo da su zaštitile takve informacije nego su i izuzele čitave grupe organa. Ovdje je predložena sredina generalne informacije kao što su izvještaji o radu, statistika, ili finansijski podaci su dostupne ili su, ako su ograničene stepenom tajnosti, pod režimom tajnih podataka (kao relativno ograničenje), a podaci iz sistema za koje se traži tajnost (individualne mjere, operativna uputstva) su zaštićeni i eventualni dostupni prema posebnom propisu (koji npr. omogućava svakome da traži podatke za sebe, ali ne i za druge). Ne treba to miješati s mogućnostima Skupštine da traži informacije od bezbjednosnog sistema”, jasna je Musa.

Govoreći o političkim partijama, Musa kaže da one nisu obuhvaćene ovim zakonom, jer se odnosi na organe vlasti, one koji obavljaju javne poslove prema zakonu i propisuju niz obaveza, uključujući sankcije.

“U gotovo ni u jednoj državi ne smatraju se organima vlasti, pa tako nisu organi vlasti niti u USA, UK, Njemačka, Francuska, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Albanija… U nekim državama kritikovan je pokušaj da se političke partije ‘pokriju’ zakonom kojim se uređuje pristup informacijama, kao što je to analiza OSCE u Zapadnoj Makedoniji s kraja 2018. Smatra se da se primjena ovog zakona na partije zbog njegovog obima može smatrati sredstvom za političke obračune, i to primarno vlasti s opozicionim partijama, ali i obrnuto”, kazala je ona.

Poručuje i da je potrebno jačati primjenu Zakona o finansiranju političkih partija, i objavljivanje svih propisanih dokumenata i izvještaja, što je u nadležnosti posebne Agencije za sprečavanje korupcije.

“Izvještaji o trošenju javnih sredstava koje su partije dobile obavezno se objavljuju na stranicama Agencije. Međutim, ima prostora za popravljanje i tog zakona i posebno jačanje implementacije, a o istome se govori i u izvještajima EK za Crnu Goru. Ne može ZSPI biti kišobran za eventualno nefunkcionisanje drugih propisa jer takva funkcija otežava funkcionisanje ZSPI”, ističe Musa.

Naglašava i da se ovdje ne radi samo o partijama, nego i o drugim entitetima koji bi bili većinski finansirani iz javnih sredstava, a koje ni po kojoj logici nisu organ vlasti kao što su nevladine organizacije koje dobijaju novac za rad ili privatni preduzetnik koji se finansira iz nekog programa subvencija.

Oni, kaže Musa, ne mogu voditi upravne postupke niti osigurati primjenu svih zakonskih odredbi, a transparentno korišćenje sredstava je propisano drugim zakonima. ZSPI, poručuje, ne treba da se proteže izvan realnih granica i time opterećuje i neizvršava osnovnu funkciju brzo i efikasno pružiti građanima informacije o radu organa vlasti, a ta svrha u ovom trenutku je daleko od ostvarene.