Video
Ovih dana iz domovine nam, od Vlade Crne Gore, odnosno njenog ministra, stiže ni malo napredna i ni malo afirmativna vijest. Očekivali smo i očekujemo konkretna djeovanja u ispunjavanju obećanja koje je predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić, nakon imenovanja, iznio u Skupštini Crne Gore, kada je poručio da želi da od Crne Gore napravi Luksemburg. „Ovo je vlada poštenih ljudi. Crnom Gorom više neće vladati kriminalci”, poručio je istom prilikom Dritan Abazović, prvi i jedini potpredsjednik Vlade CG.
Očekivali smo da će se prestati sa revanšizmom, uznemiravanjem, maltretiranjem i izopštavanjem iz sistema manje brojnih naroda u CG. Očekivali smo da je baš „osvježilo“ i da smo na pragu da usvajamo evropske vrijednosti kvaliteta življenja i uspostavljanja sistema vrijednosti koji bi bio u svrsi postizanja vizije kvaliteta života kao u Luxemburgu – što je bio prvi javno obznanjeni cilj nove Vlade. Od svega toga ovih dana imamo povećano interesovanje članova naših porodica iz Crne Gore da napuste svoju zemlju i dođu u Luxemburg.
Od obećanja da će se stvarati Luxemburg u Croj Gori, prošlo je malo više od 100 dana i zadesila nas je izjava iz zakondavnog doma CG, od strane člana Vlade, da sumnja da se desio GENOCID u Srebrenici, te dovodi u pitanje kredibilitet Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Više od 700 godina zatvora ukupno je dodijeljeno na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i GENOCID u Srebrenici 1995. godine.
“Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske historije”, rekao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u novembru 1995. godine opisujući srebrenički GENOCID.
Ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava – Vladimir Leposavić, advokat, pravni zastupnik Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve – u svom obraćanju u Skupštini Crne Gore, GENOCID pokušava da minimalizuje, banalizira i uz nevješt način pokušava da izjavljujući saučešće Bošnjacima reinterpretira i samu prirodu zločina objašnjavajući nam da nas je zadesio neki nemio događaj sličan prirodnoj nepogodi. Kao ilustracija ove ekspertsko-pravne, analize izbija nam pred očima lik nasmijanog Leposavića sa tri prsta kako prkosi kipu Slobode, sprda se sa sve Međunarodnom zajednicom ali i nama koji smo preživjeli politike koje baštini ovaj mlađahni početnik – ministre, odbijmo takvo saučešće!
Manjinski narodi u Crnoj Gori, posebno Bošnjaci su strpljivo podnijeli brojne zločine počinjene nad njima i brojne pokušaje asimilacije i uništenja. Ne želimo, ali zbog aktuelnog ministra pravde, ljudskih i maninskih prava, ponovićemo da se: na teritoriji Crne Gore u mirnodopskom periodu, za vrijeme Kraljevine SHS 1924. godine u Vraneškoj dolini desio zločin u kojem je istrijebljeno cjelokupno bošnjačko stanovništvo a njihova imovina je dodijeljena čak i počiniocima zločina. U toku II svjetskog rata četnički pokret je samo u toku 1943. godine u Limskoj dolini izvršio pokolj i likvidaciju više od 8000 žena djece i muškaraca svih uzrasta. Što je dokumentovano u zvaničnim izvještajima počinioca ovih zločina. Za ove zločine ne postoji nikakav oblik obilježja ili obilježavanja na lokalnom ili državnom nivou, niti je obezbijeđena bilo kakva dimenzija sjećanja a većini žrtava se ne može ni iskazati sućut jer su istrijebljene cjelokupne porodice.
Srpski nacionalistički diskurs pokušava da opravda i nađe izgovor za GENOCID u Srebrenici služeći se opšte korišćenim frazama “A šta su oni nama radili?” ili “Zašto i njih neko ne kazni” ignorišući suštinske razlike između počinioca i žrtve.
Fenomen koji je direktno povezan sa ovom vrstom “opravdanja” zločina je poricanje, koje prati gotovo sve slučajeve genocida i čini jedan od osnovnih elemenata identifikacije genocida kao takvog. Nas Bošnjake u Luxemburgu jako zabrinjavaju ovakve izjave i garantujemo vam da vas one od civilizovanog svijeta i Evrope udaljavaju svjetlosnim godinama.
Poricanje genocida spada u moderne laži, koje ne nastoje da dokažu da se zločin nije dogodio, već da to što se dogodilo zapravo nije zločin. Ove strategije imaju tendenciju da postanu dio javnog diskursa koji postepeno prerasta u čitavu kulturu poricanja, nesposobnu da bilo koji zločin prepozna kao zločin, i pored postojanja žrtve i očiglednih i opštepoznatih dokaza. U takvoj kulturi monstruoznost zločina garantuje da će se prije vjerovati ubicama, i ideolozima koji ih podupiru, koji svim mogućim lažima insistiraju na svojoj nevinosti, nego žrtvama koje govore istinu i pretrpjele su GENOCID. Ovo je postgenocidni region prema važećim kriterijumima međunarodnog krivičnog prava, a ne ministrove ili nečije volje, nečijeg mita ili nečijeg sna. Postgenocidni regioni su najdublje traumatizovani regioni. Neprolazak kroz traumu, pojedinačnu ili kolektivnu, apsolutno je izvanredna, idealna osnova da se tako nešto ponovi. A poricanje genocida je u stvari poslednja faza genocida.
Predsjedniče Vlade Krivokapiću, sačuvajte bar minimum onog vjerskog u Vama i smijenite ministra Leposavića, pošto on nema namjeru da to sam učini već nam baca prah u oči i ponovo nas ubjeđuje da nismo kompetentni da tumačimo njegove zvanične izjave. On je što se tiče nas ovakvim stavovima izgubio legitimitet ministra pravde i ljudskih i manjinskih prava jer ne priznavanjem presuđenog GENOCIDA nema naše povjerenje da vodi računa o našim pravima!
Potpredsjedniče Vlade Abazoviću, pošto se deklarativno zalažete da uspostavljanje i odbranu evropskih vrijednosti, zaštitite tekovinu EU i kvalifikaciju genocida, inicirajte smjenu Leposavića!
Bošnjaci su u potpunosti odani državi Crnoj Gori i duboko su, kao autohton narod, utkani u temelje ove države. Nikada kroz istoriju nisu bili nikakav remetilački faktor a podnijeli su srazmjerno najveće žrtve, koje ih nisu pokolebale da imaju ispravan i zdrav odnos prema državi i svim njenim građanima. Bošnjaci u domovini i dijaspori su spremni na konstruktivnu i partnersku saradnju sa svima u Crnoj Gori koji rade na prosperitetu i stvaranju boljeg i kvalitetnijeg ambijenta za život svih njenih građana, ali nisu spremni da opet budu žrtve bilo kakve isljučivosti.
Preporučeno
Kroz istoriju ali i sada pružamo ruke saradnje i partnerskog odnosa. Nekada smo na pružanje ruku dobijali odgovor, koji je bio srazmjeran odsijecanju ruku. Želimo da to sve ostavimo u prošlosti. Ali da ne dozvolimo da se zločini iz skorije prošlosti, posebno zločin GENOCIDA negira ili banalizuje, jer je negiranje Genocida poziv za njegovo ponavljanje.
