Video
Piše Boban Batrićević
Nirnberg i Hag
Njemački poslanik Kristijan Šmit pozdravio je doživotnu presudu Ratku Mladiću u Haškome sudu s interesantnom istorijskom paralelom. On kaže: „…ratne zločince ne odlikuje junaštvo. Moja je zemlja to na težak način morala naučiti, razumjeti i prevladati“. Iskustvo Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata uz sva ograničenja nepotpune denacifikacije koju je prekinulo izbijanje Hladnoga rata, pokazuje da se ta zemlja suočila s prošlošću. Taj proces nije bio nimalo lak i zahtijevao je potpuno novi prilaz poimanju politike među njemačkim elitama i njemačkim društvom. Vješanja i doživotne robije u Nirnbergu bile su trenutne mjere koje bi bez totalne promjene sistema vrijednosti, obrazaca ponašanja i obrazovanja ostale bez ikakva efekta. Taman kao i presude Haškoga suda po pitanju ratnih zločina i genocida na prostoru bivše Jugoslavije. Za razliku od Haga đe, kako veli Andrej Nikolaidis – nije osuđena genocidna ideologija, u Nirnbergu i Njemačkoj poslije Nirnberškog procesa toj je ideji presuđeno te je njena tamošnja rehabilitiacija gotovo nemoguća.
Paradoks jednog morala
Teodor Adorno smatrao je da moderni svijet definiše odnos prema Aušvicu. Njegova vizija denacifikacije podrazumijevala je raskid sa sanjarenjima koja su istoriju svijeta posmatrala kao progres budući da se ideja koncentracionoga logora ostvarila u tehnološki razvijenom dobu i
„oštetila život“. Život poslije Aušvica po Adornu nije zamisliv bez stava o Aušvicu. Novi sistem vrednovanja trebao je omogućiti da se prevaziđu nedostaci epohe modernosti čiji je krajnji produkt prema mišljenju sociologa Zigmunda Baumana – Holokaust. Adornovo djelo itekako je uticalo na svijet poslije modernosti. Kad su u pitanju ex jugoslovenski prostor i Adornovo djelo istorija se zbilja ironijski poigrala. Adornovu knjigu Minima Moralia u kojoj je između ostalog iznio i svoja gledišta o Aušvicu, preveo je na „naše“ jezike filozof Aleksa Buha 1987. godine. Samo nekoliko godina kasnije isti taj čovjek śedio je u Vladi Republike Srpske čije su oružane snage sprovele genocid u Srebrenici. Redakcija lijevo orijentisanog magazina Beton pisala je 2008. godine o Buhi ovako: „Kao i većina srpskih intelektualaca iz Bosne, vezao je svoju sudbinu za Radovana Karadžića i projekat stvaranja Republike Srpske: od 1992. do 1995. bio je poslanik u svim sazivima Narodne skupštine RS, ministar inostranih poslova RS od 1992. do 1998, kao i predsednik SDS-a u periodu od 1996. do 1998. Bio je jedan od najbližih Karadžićevih saradnika, hard lajner njegove politike, jedan od predstavnika RS prilikom potpisivanja Dejtonskog sporazuma … Njegov naučni rad, međutim, pun je kontroverzi koje spajaju nespojivo: s jedne strane, pisao je o marksizmu Karla Korša i prevodio Adornovu knjigu Minima moralia (1987), bavio se etikom nemačkog klasičnog idealizma, kao i delom Martina Bubera, dok je s druge strane ušao u rat za srpski duhovni prostor (Ideje versus Istorija, 1990, Argumenti za Republiku Srpsku, 1996. itd.)…“
Sudbine Ratka Mladića i Alekse Buhe najbolja su potvrda navedene Nikolaidisove tvrdnje. Za razliku od Hajdegera kome je dugo nakon Drugoga svjetskog rata bilo zabranjeno javno djelovanje, Aleksa Buha je nakon rata u Bosni i Hercegovini potpuno mirno nastavio svoju karijeru.
Život poslije Srebrenice
Preporučeno
Ono što je Aušvic po Adornu bio na globalnom planu to je za jugoslovenski prostor Srebrenica. Ona je „oštetila život“ i stav o Srebrenici zaista određuje postjugoslovenskog čovjeka. Zato je donošenje Rezolucije o Srebrenici u crnogorskome parlamentu bilo neophodno kako bi se u svijetlu novih dešavanja u Crnoj Gori nakon promjene vlasti lakše odmjerile snage između civilizacije i varvarstva. Sada je svima jasno da je bez podrške prozapadnih opozicionih snaga dalja budućnost Crne Gore nemoguća. Da se opozicija nije umiješala, prvo iniciranjem a potom i izglasavanjem Rezolucije, aktuelna crnogorska vlast ne bi o tome ni marila. Za njih bi Srebrenica bila dio opšte strateške frazeologije o „pomirenju“ i „budućnosti“ pošto o istoriji ne žele da zbore. Valjda zato što im nije isplativo jer osovina nove vlasti oličena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi snosi veliki dio odgovornosti za nesuočavanje s prošlošću koje se trebalo davno desiti. Sada je, iako smo svi već to znali, u potpunosti ogoljena činjenica da je evropski i prozapadni put Crne Gore s ovakvom vlašću apsolutno nemoguć. Jer oni kojima su Ratko Mladić i Radovan Karadžić heroji danas pokrivaju najviše državne funkcije. Oni jedino mogu biti prozapadni u kontekstu strana svijeta, a nikako u kontekstu sistema vrijednosti. Jer njihov put na Zapad vodi do Republike Srpske.
