Slučaj silovanja u Srbiji, u kome je nastavnik glume Miroslav Aleksić, osumnjičen da je seksulno zlostavljao učenice, uzdrmao je region. Ćutanje se pretvorilo u krik žena, koje su istupile i javno progovorile o zlostavljaču, ali i pokrenulo stare rane onih koje su vrisak ugušile u sebi. Zašto se ćuti? Koliko je žrtvi potrebno hrabrosti i podrške da istupi? Da li kao društvo možemo da se uhvatimo u koštac sa problemom? Samo su neka od pitanja na koja samo pokušali saznati odgovore.
Nataša Kovačević:
Najčešće su bivale zlostavljane kao klinke, 10-11 godine, bilo ih je zlostavljanih sa četiri godine: od zetova, od đedova, očuha, velikom broju porodičnih prijatelja, očeva i majki. Sve u svemu to potvrđuje psihološki obrazac, da su zlostavljači ljudi prema kojima imamo odnos povjerenja.
Povjerenje je potrebno da bi žena napravila prvi korak, usudila se da progovori. Najčešći razlozi zbog kojih se potiskuje istina je izmanipulisanost od strane nasilnika , kao i strah od žigosanja sredine, kažu iz Centra za ženska prava.
Ana Jaredić, Centar za ženska prava:
To je postupak koji razara samopuzdanje nečije i dijete će se vjerovatno truditi da sakrije to. Mi ne znamo da li postoje povrede koje nijesu vidljive fizički, a to je strah od osude, strah da će se nešto možda loše desiti porodici. Prisutne su i prijetnje. Dijete se plaši kako će roditelji reagovat, hoće li biti osramoćeni, hoće li njima nanijeti emocionalnu povredu kada im to ispričaju.
Statistika pokazuje da je od 2015. do 2019. izrečeno 10 osuđujućih presuda od čega najviše u 2017. i 2018. po tri. Iz Višeg suda navode i da je u prošloj godini pokrenuto pet slučajeva silovanja , čiji su postupci u toku. Kaznena politika za silovatelja, propisuje maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. A da li bi ona trebla biti stroža?
Zdravko Begović, advokat:
Mislim da je zakon na pravi način regulisao zaprijećenost te kazne. Da li kaznena politika može biti blaža ili stroža, to je stvar svakog konkretnog slučaja. Ali u praksi nijesam primijetio da su sudije previše milosrdne prema izvršiocima tog krivičnog djela i da neko dobije manju kaznu koju zaslužuje.
Da bi se žrtve odvažile da istupe, neophodna im je bezuslovna društvena podrška, koja nažalost zna i da zakaže, kažu naši sagovornici.
Ana Jaredić, Centr za za ženska prava:
Da bi se progovorilo potrebno je da imamo neku ličnu snagu. Vidimo da je u posljednjeg slučaja da treba rada sa stručnjaka i vremena da bi se o tome moglo javno govoriti, a ne vjerujem da u CG toga ima manje nego bilo gdje drugo.
Zdravko Begović:
Niko u CG bez obzira koliko ona bila tradicionalna ne smije pomisliti da su žrtve krive zbog toga što im se desilo, štaviše trebamo pružiti podršku, biti na njihovoj strani, jačati njihovu volju, i naravno prihvatiti svaki njihov, zahtjev, molbu želju da ispričaju ono što im se desilo.
Za sve žene koje su se odvažile i svoje teške životne priče povjerile Nataši, ona će u saradnji sa drugim NVO, pokušati naći način da ćutanje dobije epilog.
Nataša Kovačević:
Preporučeno
Nijesi kriva, nijesi sama, zajedno smo u ovome!
Video