Statistike pokazuju da je nasilje u porodici u Crnoj Gori ozbiljan problem. Podaci Uprave policije za 2024. godinu, koji su dostavljeni portalu Standard, otkrivaju da je prijavljeno čak 840 krivičnih djela nasilja u porodici, a gotovo 1.300 ljudi je pretrpjelo nasilje. Među žrtvama je 99 maloljetnika, dok su među počiniocima najčešće muškarci.

Svjesni ozbiljnosti problema, portal Standard pokrenuo je serijal tema o nasilju s ciljem podizanja svijesti društva, pružanja podrške žrtvama i ohrabrivanja onih koji trpe nasilje da potraže pomoć. Kroz ove priče želimo podsjetiti žrtve na njihova prava, ali i ukazati na važnost prijavljivanja nasilja kako bi se spriječile teže posljedice.
O svemu ovome razgovarali smo i sa psihološkinjom Monikom Sekulović, koja je pružila stručne savjete i naglasila važnost prijavljivanja nasilja, kao i psihološke podrške u procesu izlaska iz nasilnog odnosa.

ZASTRAŠUJUĆI TREND NASILJA U PORODICI U CRNOJ GORI: Društvo gleda „svoja posla“ dok žrtve pate

POČETAK VEZE: LJUBAV KOJA SE PRETVORILA U KONTROLU

Žena, čiji je identitet poznat redakciji, iz malog mjesta na jugu Crne Gore, više od pet godina trpi fizičko i psihološko nasilje od svog supruga, vlasnika lokalnog kafića. Iako je finansijski samostalna i sama izdržava djecu, ne usuđuje se da napusti brak zbog straha od osude društva, reakcije supruga i straha da bi mogla izgubiti porodicu.

Njena priča svjedoči o bolnoj stvarnosti mnogih žena koje, i pored nasilja, ostaju u vezama u kojima ne vide izlaz. Za našu sagovornicu, život je postao nepodnošljiv ciklus patnje koji je u početku bio pun ljubavi, a zatim se pretvorio u noćnu moru. Početni romantični trenuci i planovi za zajednički život sa mužem, koji je bio njena velika ljubav, zamijenjeni su stalnim strahom, patnjom i kontrolom.

“Na početku je bilo divno. Počeli smo kao i svaki drugi par – zaljubljeni, puni planova, osmjeha i nježnosti. A onda je on počeo da mijenja ponašanje. U početku su to bile sitnice: zvižduci na ulici, opsesivna kontrola šta radim, gdje idem, ko mi je prijatelj. S vremenom je počeo da mi pritisne ramena, kao da je želio da me podredi svakom svom želji i potrebama. I to mi nije smetalo. Možda je to bilo ‘zbog ljubavi’, mislila sam. Ali onda je počelo da postaje sve gore”, priča žrtva.

Osjetila je kako se nešto u njenoj duši počelo mijenjati, ali nije imala snage da se bori sa sopstvenim strahovima. Jednog dana, nakon jednog od mnogih njegovih kasnih dolazaka kući, on je samo ušao kroz vrata, zgrabio je za ruku i udario.

“Nikad nijesam očekivala da će to doći. U početku sam pomislila da je to bila nesreća, da je bio previše ljut. Ali potom su se ti udarci ponavljali. Ponekad su to bili samo šamari, a nekad su to bili ozbiljni udarci u stomak, zbog kojih bih padala na tlo, a on bi nastavio da viče na mene, govoreći da je to ‘za moje dobro’, da me je ‘samo voleo’ ”, priča ona sa suzama u očima.

“Svaka nova povreda, svaki udarac ostavljao je ne samo fizičke ožiljke, nego i duboku sramotu. Dok sam ležala na tlu, nisam imala snage da se podignem, ni da odbranim sebe. On nije mario za moj bol. Samo je psovao, govorio da sam beskorisna, da ništa ne vrijedim. Svaki put sam pomislila da mi je bilo bolje da nisam ni rođena,” prisjeća se žena.

Međutim, najgore od svega bilo je psihološko nasilje koje ju je stalno podsjećalo da nije ništa, da je samo objekat u njegovim rukama.

“Bilo je i riječi koje su bile gore od bilo kojeg udarca. Govorio mi je da niko drugi ne bi volio ženu kao što sam ja, da nisam vrijedna ničega. Počela sam da vjerujem da sam zaista ništa. Niko drugi neće htjeti ženu koja nije sposobna da održi svoj brak, da bude dobra majka”, kaže ona, dok se prisjeća strašnog osjećaja samoće i gubitka identiteta.

TRUDNOĆA I NASILJE

Najveća trauma za našu sagovornicu dogodila se tokom trudnoće sa najmlađim sinom, kada je nasilje dostiglo svoj vrhunac.

“Bio je jako ljubomoran, pod punim uticajem alkohola. Počeo je da me optužuje da ga varam, iako nisam imala nikakvog razloga da mu to uradim. Jednog dana, kada je ponovo došao kući pijan, počeo je da viče na mene, da me udaraju, dok nisam pala. Iako sam bila trudna, nije ga bilo briga. Udario me je tako jako da sam počela krvariti, morala sam pozvati hitnu pomoć. Sreća u nesreći bila je što su djeca bila kod mojih roditelja”, prisjeća se ona.

Osjetila je užasan bol, ali najveći strah bio je za njeno dijete, koje je nosila. Kada su je iz Hitne pomoći odvezli u bolnicu, doktori su je upozorili na ozbiljnu opasnost za trudnoću. Ona, kako navodi, tada nije imala hrabrosti da prijavi nasilje, već je ljekarima kazala da je pala sa stepnica.

“Dok su mi doktori pokušavali pomoći, osjećala sam se kao da sam u vlastitom zarobljeništvu. Strah od toga da izgubim sve – porodicu, sebe, a najviše dijete – paralizirao me,” ispričala nam je ona.

STRAH OD DRUŠTVA I OSUDA

Ona nije finansijski zavisna od svog supruga – naprotiv, ona je ta koja izdržava djecu. Iako je njen muž vlasnik lokala, ne zarađuje dovoljno, jer sav novac koji zaradi troši na alkohol i kocku. Razmišljala je da napusti posao kako bi se izolovala od svega, ali se pitala kako bi preživeli, jer je ona jedini oslonac djeci.

Njihova djeca – dvoje sinova i kćerka – i dalje idu u osnovnu školu, a ona se svim silama trudi da im život izgleda što normalnije. Ipak, iza zatvorenih vrata, situacija je daleko od idilične. U njoj je prisutan strah da će djeca primijetiti tragove nasilja, a još više strah od njihovih pitanja.

“Ne želim da djeca saznaju. Ne želim da vide da im otac nije takav kakvog ga oni zamišljaju. Zato sve pokušavam da sakrijem, da ne vide ništa”, ispričala je ona.

Strah od toga šta će okolina pomisliti, iako su njeni roditelji i prijatelji stalno pokušavali da je podrže i savjetovali je da ode, gura je da ostane u braku.

“Iako imam podršku roditelja i bliskih prijatelja, ne mogu da podnesem pomisao da me drugi ljudi gledaju kao neuspješnu ženu, kao majku koja nije uspjela da održi porodicu. U našem društvu, žena je ta koja mora da ćuti, da trpi, da se bori za brak, čak i kada sve govori da treba da ode,” priznaje ona sa tugom u glasu.

Žrtva priznaje da su prijave nasilja nekoliko puta bile podnesene i njen muž je zadržan samo na nekoliko dana, a ona je, zbog djece, odlučila da se povuče i ne prijavljuje ga više.

“Kad se vratio kući nakon pritvora, bio je još gori. Govorio mi je da sam ga izdala, da sam ga osramotila pred drugima. Više nisam imala snage da prolazim kroz to ponovo,” priča ona.

I dalje veruje da bi on mogao da se promjeni, da će shvatiti da nije u pravu.

“Nadam se da će prestati. Da će shvatiti da nije u pravu i da ćemo živjeti bolje”, dodaje, iako duboko u sebi zna da se, dok on ne donese tu odluku, ne može osloboditi svojih strahova i ne vidi izlaz iz ovog kruga.

PSIHOLOŠKA PODRŠKA I VAŽNOST PRIJAVLJIVANJA

Psihološkinja Monika Sekulović naglašava da ukoliko je bračni ili partnerski odnos konfliktan, u bilo kojoj razmjeri, značajno je pristupiti rješavanju problematike.

“Ukoliko par ne nalazi samostalno način izlaska iz kruga neadekvatne komunikacije, nije greška potražiti stručnu pomoć i raditi na pokušaju da se brak spasi”, kazala je psihološkinja Sekulović za Standard.

Ona ističe da se postoje slučajevi, kao što je ovaj, kada se i u slučajevima nasilja možemo nadati poboljšanju i ozdravljenju odnosa.

“Međutim, kada eskalira do određene mjere gdje se žrtva osjeća bespomoćno i ne vidi izlaz, živi u strahu i prijetnjama, kao u ovoj priči, prijava nasilja je neophodna. Postoje brojne organizacije koje mogu pružiti podršku i pomoć i uključiti centar bezbjednosti”, kazala je psihološkinja Sekulović.

Nasilju se moramo suprotstaviti – sve dok ga prećutno prihvatamo, ono će i dalje biti dio naše svakodnevice.

“Svim ženama potrebno je ohrabrenje i misao da iz začaranog kruga mogu izaći, koliko god to izgledalo nemoguće i nerealno u ovim i sličnim situacijama”, kazala je Sekulović.

Nasilje u porodici i dalje je veliki tabu, a zakonodavne mjere, iako postoje, često ne dolaze do stvarnih žrtava. U društvu koje često okrene leđa žrtvama, ovaj slučaj je samo jedan od mnogih.

“Žrtva vjeruje da će se stvari promijeniti, ili je makar njen strah uvjerio da je ljubav dovoljna da se spasi brak. Ali nijedna žrtva nasilja ne bi trebalo da trpi, bez obzira na sve. Ljubav i nasilje nikako ne idu zajedno. Nijedna žena ne bi trebalo da doživi da je onaj koga voli maltretira. Naravno, važi i obrnuto”, zaključuje Sekulović.

*Ukoliko imate problem u komunikaciji sa institucijama, a žrtva ste nasilja u porodici, vršnjačkog nasilja ili vam treba psihološko savjetovanje – portal Standard vam može pomoći u uspostavljanju kontakta sa nadležnima. Možete nam se obratiti na broj telefona +382 68 017 825.

*Projekat ”Nasilje u porodici – fokus na nasilju nad ženama” podržan je od strane Ministarstva kulture i medija i Fonda za medijski pluralizam.