Video
Nema na svijetu mnogo mjesta koja su, zbog svog značaja doživjela komparaciju sa francuskim svetilištem Naša Gospa Čuvarica (Notre Dame de la Garda), ali u Boki kotorskoj postoji to predivno ostrvo Gospa od Škrpjela, koja to jeste.
Sačuvana predanja pominju 1452. godine, Gospinu sliku, koju su braća Mortešić pronašla na hridi ispred Perasta. Za izvjesno vrijeme, smjestili su je u njihov dom, međutim nakon spasenja od teške bolesti, koju je preživio jedan od braće, peraški je narod odlučio da uz počasti i procesiju, Gospinu sliku prenesu u crkvu sv. Nikole. Malo nakon toga, na hridi, u moru ispred Perasta, gdje i pronađena slika, ogradiše malu crkvicu Gospi u čast.
Morski grebeni, koji vire iz mora, imaju latinski naziv „scopulus“, dok je na našoj strani Jadrana, kod ribara i mornara, poznat naziv „škrpio ili škrpjela“ a koji vuče isti korjen. Iz toga je jasan naziv ostrva „Gospa od Škrpjela“, jer je i na takvom jednom grebenu crkvica i sagrađena.
Peraštani su vremenom nasipali kamenje oko grebena, te je nakon izvjesnog niza godina, greben postao umjetno ostrvce. Postoje izvori koji kažu da su do početka XVII vijeka, uz obod same hridi, potopili preko 100 brodova. Kako bi drvo trulilo, tako bi slobodan prostor nasipali kamenjem. Vremenom je nasip postajao kompaktna i tvrda podloga. „To čudno, originalno djelo, komu se dive stoljeća, mogao je zasnovati i izvesti samo pomorski stalež, obilježen prijegorom, vjerom, požrtvovanom brigom za rodnu grudu.“ (Pavao Butorac, Kulturna povijest grada Perasta, str.143).
Nakon izvjesnog niza godina, prvobitna mala crkvica, uvećala se, te 1580.godine, pominje se u njoj već veliki broj srebrnih zavjetnih pločica. U tom periodu crkvica je pod patronatom peraške opštine i ima četiri prokuratora. U XVII vijeku, peraštani uveliko rade na uređenju crkve. Čuveni Tripo Kokolja, jedan od najvećih baroknih slikara iz Perasta, dekoriše unutrašnjost sa cijelim ciklusom slika.
Danas je praznik Marije Magdalene, 22. jul, kada se u Perastu slavi početak gradnje ostrva. Nekada su peraški „mladići“, pod upravom vojvode, kitili oveću barku, ukrašavali je zastavama i granama i krcali kamenjem. Običaj je nalagao da se u prvoj barci nalazi župnik, gradonačelnik i još četiri osobe, koje su smatrane posebno zaslužnim građanima. Ova barka se nije kitila, kao što se ni danas ne kiti a ujedno se i ne krca kamenjem. Takođe u ovom običaju učestvuju samo muškarci, te je pravilo bilo da ukoliko se žena nađe u ulozi gradonačelnice, ona ne učestvuje. To pravilo važi i danas. U cilju međunacionalne i međuvjerske tolerancije, vremenom se ustalio ritual da dvojica uvaženih građana iz prve barke budu katoličke vjeroispovjesti a dvojica pravoslavne ili neke druge. Ovo je takođe jedna od lijepih potvrda zajedničkog života i međuljudskog poštovanja i uvažavanja, koje je Boka njegovala od davnina. Pjevajući tradicionalne narodne pjesme „bugarštice“ opjevane za tu priliku isplovljavali su iz dijela grada koji se zove Luka, ka ostrvu Gospa od Škrpjela. Tekst jedne od bugarštica glasi:
Oj, vesela veselice,
oj, vesela veselice.
Oj, vesela veselice,
Vesele ti oči imaš.
Koga god si pogledala,
Svakome si ranu dala.
Ova se pjesma nalazi u jednoj rukopisnoj zbirci pjesama Josipa Matikole Šilopića iz 1858.godine, kao i pjesma „Dvoje mi drago zaspalo, jagnje moje zaspalo…“, koja se takođe pjeva za vrijeme fašinade, kao i u još nekim prigodama u Perastu.
Ime „Fassinada“, u prevodu znači dovlačenje (Pavao Butorac, Kulturna povijest grada Perasta, str. 144), mada i prevod riječi faša, što znači traka, je takođe prihvaćen. Glavnoj prvoj barki uvijek su se pridruživale i druge barke, koje su takođe bile nakrcane kamenjima. U obavezi su bili svi stanovnici Perasta (muške glave) i okolnih sela da daju u tom smislu doprinos. Pored ukazivanja velikog poštovanja Gospi, koja je štitila Perast i peraški narod, ovaj običaj je imao i svrhu učvršćivanja ostrva. Umjetno ostrvo bi u toku godine, oslabilo od naleta morskih struja i talasa, te bi na ovaj način, podloga bila ojačavana na pojedinim oslabljenim mjestima. Prigoda se završavala zajedničkom molitvom, skromnom večerom uz veselo pjevanje.
Običaj se nije prekidao ni u najtežim prilikama i okolnostima, koje su bile prisutne u Perastu. I za vrijeme ratova, bolesti, potresa… Peraštani su svakog 22. jula, hrlili ostvu i Gospi njihovoj zaštitnici.
Preporučeno
Period kroz koji prolazimo može se smatrati takođe teškim na neki način. Međutim kako kroz istoriju, tako i danas ovaj običaj nosi vjersku, kulturološku i folklornu notu, srećni smo da je i današnjica koja nam nameće neke nove muke, slaba pred ovom vjekovnom užancom, koja nam je ostavljena u nasljeđe.
