Video
Ovo je priča o Svetislavu Milivojeviću (69), najpoznatijem prodavcu novina u Beranama.
Svi u gradu ga znaju po nadimku Baćko. Dočekao je penziju u trafici na početku ulice Igumana Mojsija Zečevića i gotovo da nema Beranca koji nije kazao: „Vidimo se kod Baćkove trafike“!
Baćko, rođeni Beranac, u penziji je od 2003, a u trafici je radio punih 27 godina.
Za serijal Ljudi Berana otkriva sve čari svog nekadašnjeg posla, kako se našao u njemu, šta se najviše prodavalo u njgovoj trafici.
Na početku kaže da je u trafici počeo da radi davne 1976, ali i ističe takođe da je posao trgovca zavolio još prije toga jer je dolazilo i pomagao ujaku koji je u to vrijeme bio šef Duvanskog kombinata u Beranama.
“Prve tri godine sam radio sam u trafici, što se kaže od jutra do mraka (smijeh) da bi kasnije nastavio u smjenama. Počeo sam u Borbinoj trafici koja se nalazila na vrhu glavne ulice, a ispod zgrade Suda, i tu sam ostao sve do penzije“, počinje svoju priču Baćko i dodaje:
„Prodavalo se najviše novina i cigareta. Dnevno bi otišlo po 300 – 400 primjeraka Večernjih novosti, a kada bi bili novogodišnji praznici taj broj bi bio između 800 i 1000 primjeraka. Uz novine bi tada kao poklon dolazili kalendari, Titove slike, zatim prodavale bi se čestitke, razglednice…“, prisjeća se sa sjetom ovaj bivši prodavac.
„Znao sam često kroz šalu da kažem pustite me sa trafikom, nije moja (smijeh), a sve je počelo tako što nije postojao sugrađanin u tom trenutku koji nije viđanje sa nekim zakazao upravo kod te trafike“, sa ponosom priča i nastavlja:
„Svojim pristupom i odnosom prema mušterijama mislim da sam zaslužio takvo poštovanje. Sjećam se kada sam počeo da radim da me je u čudu jedna gospođa gledala kada sam joj rekao izvolite (smijeh). Istog trenutka me pitala od kada radim jer su joj se ranije prodavci obraćali sa ‘šta ćeš“, priča Baćko i ističe da je uvažavao mušterije podjednako, od djeteta do starije osobe, i da su ga baš zbog toga sugrađani zavoljeli.
„Mada je tada bila navika da se radnje nazivaju po ljudima koji su radili u njima. Svi se sjećamo iz tog perioda Mojsove knjižare, Dunjine prodavnice…“.
Na posao je uvijek dolazio tačno na vrijeme.
„Radili smo od šest sati, ali ja sam dolazio uvijek ranije. Imao sam par stalnih mušetrija koje bi me čekale često prije šest da im otvorim kako bi kupili cigarete, dok bi već u šest stizala štampa“, objašnjava on.
Ljudi su kod njega kupovali na veresiju.
„Sjećam se da je jednom prilikom bio tu moj šef kada sam brojao pazar jer su toga dana bile plate pa su redovne mušterije vratile dug. Ja sam imao bolji pazar u to vrijeme u kiosku nego neki moj kolega u prodavnici“, podijelio je sa nama i otkrio:
„Tada se sve radilo „pješke“. Jedino što smo koristili jeste digitron, ali je promet bio daleko veći“.
Prisjeća se da je nerijetko bilo i onih koji bi na trafici zaboravili novčanik i navodi primjer jednog Njemca.
„Kupio je neke sitnice i otišao. U trenutku sam primijetio da je ostavio otvoren novčanik, a u kojem je sigurno bilo oko 50 hiljada tadašnjih njemačkih maraka. Istrčao sam za njim i uspio da ga dozovem i vratim novčanik“, sjeća se Baćko.
Na mjestu gdje je nekada bila čuvena Baćkova trafika sada se nalazi bašta jednog od kafića. Postoji i trafika, na samom početku glavne ulice, Baćko već odavno nije tu, ali Beranci, i dalje, kad žele da se nađu u centru grada, nalaze se kod ”Baćkove trafike”.
Preporučeno
Izvor:Ljudi Berane
