Svjedok saradnik u slučaju pokušaja terorizma 16. oktobra prošle godine, Saša Sinđelić dan prije izbora nije imao potvrdu o tome koliko je ljudi iz Srbije stiglo u Crnu Goru kao ni dokaz da je Mirko Velimirović unio oružje u našu zemlju. To je saopštio odgovarajući na pitanja odbrane u nastavku suđenja pred Višim sudom u Podgorici. On je, u jednom trenutku, čak progovorio na ruskom, a današnje suđenje je obilježio i verbalni okršaj sa optuženim liderima DF-a, Milanom Kneževićem i Andrijom Mandićem. Oni su udaljeni iz sudnice jer su Sinđeliću rekli da je šljam, đubre i spodoba.

Ovo je tok suđenja.

09:00

Sudija Suzana Mugoša odbila je prijedlog svih advokata odbrane da se promijeni red kojim advokati postavljaju pitanja.

Svjedoka saradnika, Sašu Sinđelića, ispituje branilac Srboljuba Đorđevića, Bečanović Vaso.

Bečanović: U odbrani ste kazali da ste pristali da budete svjedok, između ostalog, i zbog ljudi koji su ovdje, na optuženičkim klupama. Na koje ljude ste mislili?

Na sve koji su uhapšeni. Oni nijesu teroristi i nije trebalo da koriste oružje.

Bečanović: Poznajete li Srboljuba Đorđevića?

Njega ne znam. Meni ime ništa ne znači, ali bih ih po liku poznao.

Bečanović: Pogledajte ga. Znate li ga?

Ne.

Bečanović: Da li ste znali da će on biti prisutan skupu ispred Skupštine?

Nijesam imao spiskove.

 Bečanović: Pričali ste o “ćelijskom djelovanju”. Što je to?

Postojale su grupice od dva, tri, maksimum četiri čovjeka. Nijesu smjeli u velikim grupama da se kreću.

Bečanović: Kolike su to bile grupe?

Ukupno je ušlo 500 ljudi.

Bečanović: Kome ste trebali da pomognete, ako ne znate nikoga jer ste lično trebali da dođete?

Da nije došlo do slučaja da su se “ispjevali” kao što jesu, ja bih imao kad da angažujem advokate. Niko ne bi imao šanse da poveže ni mene ni Edija. Kad sam stigao, ljudi su već bili pohapšeni.

Bečanović: Je li Vama jasno da niko od optuženih nije priznao izvršenje krivičnog djela?

Svako ko je krenuo, nije mogao da krene, a da ne zna zašto kreće. Ali, ja ne mogu da znam šta su nadređeni koje sam ja angažovao govorili ljudima koje su regrutovali. Optuženi su bili upoznati sa time da idu na protest Demokratskog fronta i trebalo je da budu upoznati sa kontekstom tog protesta, kako se ne bi iznenadili ako bude incidenata. Svako ko je došao, došao je dobrovoljno. Niko nikoga nije natjerao da dođe ovdje.

Bečanović: Imate li dokaz da je 500 ljudi bilo ovdje?

Oni su sigurno bili tu jer je Edi potvrdio da se oni nalaze ovdje. 

Bečanović: Jesu li oni ušli preko granice ili na neki drugi način?

Nikad nijesam bio zadužen za njihova kretanja ni za njihove lokacije.

Bečanović: Smatrate li da je ovo bila složene operacija?

Da. Ja sam sporedna ličnost. Operacijom su rukovodili ovi ljudi iz DF-a i ljudi iz Moskve. Ja sam radio po naređenjima ljudi iz Moskve. DF i oni su radili zajedno.

Bečanović: Je li amaterizam da Vas niko ne obavještava o stanju na terenu, npr. o prelasku granice?

Ja nijesam ovdje da mislim nego da kažem šta je bilo.

Bečanović: Koja je oprema bila namijenjena učesnicima demonstracija, a koja specijalcima?

Demonstrantima su bili namijenjeni boksevi, palice, kad bi ušli u Skupštinu bila bi im data bodljikava žica, suzavac… Za sepcijalni tim bile su namijenjene su uniforme, zaštitne naočare, opasači, obrtači, futrole za kačenje pištolja, ulošci za okvire…

Bečanović: Ko je trebalo da koristi tu opremu?

Nijesam dobio spisak na kom piše kome da dam u ruke boks, elektro šok a kome čeličnu palicu.

Bečanović: Da li je nelogično da se prvo prebacuju ljudi, pa oprema?

Sve je rađeno itekako logično. Ono što je najteže, rađeno je prvo. To je nabavka opreme. Najlakše je poslije angažovati ljude koji za nekoliko sati mogu da dođu u Crnu Goru na gotovo.

Bečanović: Za koga su bile nabavljene čizme?

Za specijalce. 

Bečanović: Koliko pari čizama je bilo naručeno?

Edi je tražio za 50 specijalaca. Da li ima manje ili više, ne znam.

Bečanović: Koji su brojevi tih čizama?

Birani su različiti brojevi, trebalo je da podijele kome što odgovara.

Bečanović: Koliko Edi ima godina, po Vašoj procjeni?

Edi ima oko četrdest i nešto. Nikad ga nijesam pitao, niti sam mu vidio dokumenta. Sigurno je stariji od mene.

Bečanović: Da li je Edi imao bezrezervno povjerenje u Vas?

Da.

Bečanović: Ipak Vam je tražio da potpišete neke priznanice?

Na najobičniji bijeli papir sam pisao “Ja, Saša Sinđelić, uzeo sam toliko i toliko dolara i eura”. Vjerovatno je trebalo to da pravda…

Bečanović: Je li ga zbunjivalo što pišete Saša, kad ste rekli da Vas on znao kao Aleksandra?

Ne. On je imao sva moja dokumenta. Uostalom, kad mi je slao novac preko Western union-a, nije mogao da mi šalje na kršteno ime – Aleksandar.

Bečanović: Jeste li mu rekli da ste osuđivani?

Naravno. On me je poligrafski ispitivao. Sve sam mu rekao, ništa nijesam sakrio.

09:51

Branilac Hristine Krstić, Milan Petrović nema pitanja za Sinđelića.

09:52

Sinđelića ispituje advokat Branke Milić, Jugoslav Krpović.

Krpović: Kako se zove Vaša majka?

Sabira Alić. Ovo je provokacija.

Krpović: Rođeni ste u Austriji. Kad ste se doselili u Jugoslaviju?

Doselili smo se 1984. godine, pošto je umro Tito, kad je prošlo vrijeme pritiska na četničke familije.

Predsjednica Vijeća, Suzana Mugoša nije dozvolila pitanja o tome u kom je gradu Sinđelić živio kad se doselio, po kom je obredu kršten, koliko je puta bio oženjen i u kakvoj je porodici odrastao.

10:05

Sinđelić je sudu priložio određena dokumenta.

“Donio sam dokumentaciju koju sam imao kod sebe oko mog boravka u Rusiji 2014. i 2015. godine. Jedna karta je za let Beograd – Moskva 2014. kad sam upoznao Edija.  Dostavljam uvjerenje suda u Sremskoj Mitrovici od 29. 11. 2014. na ime Saša Sinđelić o tome da se protiv mene ne vodi nikakav krivični postupak”, rekao je Sinđelić.

10:07

Pošto je advokat Miroje Jovanović s mjesta govorio bez dozvole, i to nakon tri opomene, sudija Mugoša ga je kaznila. Zatim je advokat Branko Anđelić pitao Mugošu koliko će ga kazniti, i on je dobio novčanu kaznu. Jovanovć mora da plati 500, a Anđelić zbog nedostojnog komentara 700 eura.

Nastavlja se ispitivanje Sinđelića.

Krpović: Šta ste radili u Moskvi 2015.?

Tamo sam bio svojim poslom, ali sam se vidio i sa Edijem.

Krpović: Jeste li za privatne poslove u Moskvi dobijali novac?

Nijesam džabe dijelio majice i zastave. Dobio sam novac.

Krpović: Da li ste se bavili pravljenjem vikendica?

Tačno je da sam pravio i vikendice.

Krpović: Opišite koje poslove znate da radite u procesu izrade vikendice?

Od temelja do krova. Mogu dostaviti sudu način izrade, od nivelisanja zemljišta do krova.

Sudija nije dozvolila da Sinđelić odgovori na pitanje o svim fazama izgradnje vikendice jer “to nije predmet optužnice SDT-a niti se u njoj pominje gradnja vikendica”.

Krpović: Je li Vam bilo čudno što ste bez pasoške kontrole ušli u Moskvu?

Ne jer sam 2014. godine u Rostovu vidio koji ugled Edi ima. Sa vezama se sve može.

Krpović: Da li je Edi nosio neku uniformu?

Ne. Uvijek je bio u civilu, gospodin-čovjek, uvijek skockan.

Krpović: Za šta su služili čičkovi na specijalnim uniformama?

Na čičkove je trebalo da se stave grbovi crnogorske specijalne jedinice. Ne znam da li ih je imao.

Krpović: Ko je trebalo da nabavi te ambleme specijalne policije?

O tome se razmišljalo kad je postojala ideja o šivenju, ali se od toga odustalo jer nije bilo vremena.

Krpović: Zašto ste od svih imena sa spiska koji Vam je predao Edi, zapamtili baš ime Brana Mićunovića?

Prezime mi se učinilo poznato. Pitao sam je li političar, a on mi je rekao da nije. To je jedino ime koje sam upamtio.

Krpović: Znate li nekog političara iz Srbije s tim imenom i prezimenom?

Negdje u medijima sam čuo za političara Mićunovića. Nijesam pominjao ime.

10:30

Pauza do 11:15.

11:20

Krpović: Poznajete li Branku Milić?

Lično ne poznajem tu osobu. Nije mi poznato ni da smo prijatelji na internetu. 

Krpović: Da li Vam je poznato ime Dobrila Dedeića?

Ne.

Sinđelića nastavlja da ispituje advokat Branko Anđelić.

Anđelić: Što su bile Vaše teme sa Pajom Velimirovićem prije ovoga plana?

Nikakve posebne razgovore nijesmo imali, osim što je on pohvaljivao naše dolaske u Brnjak. Na tim skupovima, on je sa ostalim vojvodama držao govore, ja nijesam. Da nije bilo ovoga oko Edija, ne bih ni zvao čovjeka.

Anđelić: Jesu li Vam poznate eventualne kriminalne aktivnosti?

Ne. Nikad nijesam nešto takvo čuo.

Anđelić: Šta ga je preporučilo za to da on bude Vaš prvi saradnik za Crnu Goru?

On se nalazio na Kosovu i nije ovamo gdje bi mogao da napravi veće probleme. Na Kosovu da me oda – šta mi može. A, zatim, on je s Kosova gdje ima dosta oružja koje je ostalo poslije rata.

Anđelić: Pošto šte rekli 

Da sam mu vjerovao 100 odsto, rekao bih mu za Edija. Ispričao sam mu ono što sam smio.

Anđelić: Zašto ste mu povjerili najbitniji dio akcije, kupovinu 50 kalašnjikova ako mu nijeste 100 odsto vjerovali?

Njemu je oružje bio dostupno na Kosovu. A, pošto je odbio da radi za šiptarsku policiju, ne bi me, valjda, njima prijavio?

Krpović: Da li ste bili sigurni da nikome neće reći da treba da kupi 50 kalašnjikova?

Da sam sumnjao da će me prijaviti, ne bih mu dao taj zadatak. On je zaista bio zagrijan za ideju. Bio je poletan do samog kraja. Šta se desilo s njim, pa je sve prijavio, nijesam siguran.

Anđelić: Kazali ste da su “uhapšeni” propjevali. Na koga ste mislili?

Kad sam rekao da je neko “propjevao”, ja sam 100 odsto siguran da su to uradili lideri DF-a. Mislim da to nije uradio Velimirović. 

Anđelić: Da li Vam je poznato da je Velimirović učestvovao u sličnim terorističkim akcijama?

Ni on, ni ovi ljudi koji su poslati iz Srbije, nijesu organizovani da vrše terorizam. Time je trebalo da se bave drugi ljudi. 

Anđelić: Ja Vas pitam da li Vi znate da je Mirko Velimić ranije učestvovao u sličnim akcijama?

Nikad to nijesam čuo. Znao sam da je čestiti vojvoda.

Anđelić: Kad ste prvi put saznali da oružje, ipak, nije u Crnoj Gori, iako Vam je Velimirović poslao fotografije?

To sam shvatio kroz ovaj postupak. Ja sam bio ubijeđen da se oružje nalazi u Crnoj Gori. 

Anđelić: Ponavljam, kad ste prvi put saznali da oružje, ipak, nije u Crnoj Gori?

Ja ni sad ne znam ima li tog Velimirovićevog oružja u Crnoj Gori. 

Anđelić: Šta su te specijalne jedinice radile u Crnoj Gori, gdje su bili smješteni?

Ne mogu da izmišljam ono što ne znam. Niti sam pitao, niti mi je Edi govorio. 

Anđelić: Koji su to ljudi koji bi u kritičnom momentu mogli biti na strani Mila Đukanovića sa spiska koji Vam je Edi pokazao, osim Brana Mićunovića?

Ja sam Ediju rekao da ne znam te ljude i da on treba time da se pozabavi.

Anđelić: Rekli ste da je za Vas ova akcija bila patriotska. Jeste li imali strah da će ovi Vaši ljudi biti pobijeni od strane onih sa spiska koji podržavaju Mila Đukanovića?

Ni najmanje kad je Edi objasnio na koji način će to sa DF-om organizovati.

Anđelić: Poznajete li nekog u Crnoj Gori?

Osim onih koji su dolazili na Ravnu goru, ne znam nikog drugog.

Da li je Dikić imao zadatak da dovede ljude u Crnu Goru?

Da.

Anđelić: Je li Vas izvijestio koliko ljudi dovodi?

Nije. Ta mi cifra nije bila bitna. Već su bili pošli iz 30 dobora.

Anđelić: Kad Vas je Bogićević izvijestio koliko je ljudi ušlo u Crnu Goru?

Vrlo jasno je rekao da iz tridesetak odbora postoji mogućnost da krene desetak i više ljudi iz svakog odbora pojedinačno.

Anđelić: Je li Vas Bogićević do 15. uveče obavijestio koliko je ljudi došlo?

Ja sam ga zvao, ali je njegov telefon bio isključen na dva dana. Onda mi se na kratko javio, potvrdio mi je da ćemo se kratko vidjeti, ali mi se nije javio. To se desilo poslije hapšenja. Pričali smo običnim telefonima, pa ništa nijesam smio da ga pitam.

Anđelić: Pošto ste Vi Edijev čovjek, jeste li mu rekli da do Bogićevića ne možete da dođete i da ne znate koliko je ljudi preko Bogićevića stiglo u Crnu Goru?

On je sve znao što sam ja znao.

Da li Vas je Ristić obavijestio koliko je ljudi poslao u Crnu Goru?

On mi je rekao da ima spremno 20 – 30 ljudi koji treba da krenu. Rekao mi je i da ima već određeni broj ljudi u Crnoj Gori, nevezano za mene.

Anđelić: Da li Vam je do 15. oktobra Ristić tačno rekao koliko je ljudi ušlo u Crnu Goru?

Ne. Ti ljudi nijesu stavljeni na raspolaganje jer nije došlo do skupa DF-a.

Anđelić: A, je li Vam Velimirović rekao koliko grupa ima?

Ne. On mi nije govorio poimenice za svoje grupe. Da su vođene evidencije, sad bi 500 ljudi bilo u sudnici.

Anđelić: Dakle, 15. oktobra, dan uoči izbora, Vi nemate pouzdanu informaciju o tačnom broj ljudi koji su u Crnoj Gori. Odakle Vam, onda, informacija da su bilo kakvi teroristi u Crnoj Gori?

Lica ispod mene su me obavijestila…

Anđelić: Pitam Vas da li ste imali pouzdanu informaciju koliko se ljudi nalazi ovdje 15. oktobra?

Prije 15. oktobra su me 100 odsto pouzdano izvijestili da u Crnoj Gori ima 500 ljudi.

Anđelić: Da li Vam je Edi rekao da je provjerio brojno stanje ljudi koji su Vama bili podređeni?

Edi mi je rekao da sve ide po planu. Ko je njemu davao informacije, ja ne znam.

Anđelić: Da li poznajete Milana Dušića?

Ne.

Anđelić: Znate li gdje se nalazi Interventna jedinica crnogorske policije?

Ne znam raspored bilo kakve policije u Crnoj Gori. Nijesu me zvali na kafu, pa ne znam.

Anđelić: Znate li gdje se nalazilo oružje, u kojoj kući u Crnoj Gori?

Nijesam imao informaciju u kojoj se kući nalazi oružje. Nijesam želio da znam.

Anđelić: Jeste li vodili evidenciju za sebe o tome koliko ste kome novca dali? Ipak se radi o 200.000.

Ne. Znam šta sam kome dao.

Anđelić: U kojoj radnji?

Dron je nov, upakovan sa cijenom. Mislim da piše gdje je kupljen u Smederevu.

Anđelić: Jeste li pokazali dokumenta kad ste kupili dron?

Ne.

Anđelić: Trgovina takvih stvari je kontrolisana zakonom. 

Tada je svako, pa i djeca, mogla da ga kupe. Da je bio zabranjen, ne bi mogao da stoji na tezgama i da se prodaje.

Anđelić: Ko je trebalo da upravlja dronom?

Moje je bilo da kupim, a ja ne znam ko je njime trebalo da upravlja.

Anđelić: Da li Vas je Velimirović pitao kome je namijenjeno oružje?

Rekao sam mu da nije za njegove ljude, već za neku drugu grupu.

Anđelić: Da li ste negdje naručili da se urade plave trakice za demonstrante?

Nijesam ih ja nabavljao.

Anđelić: Ako nijesu između sebe komunicirali, kako bi u istoj radnji mogli da kupe 500 trakica?

Edi je trebalo da kaže ko je trebalo da ih kupi. Ili on ili ovi ljudi iz DF-a.

Anđelić: Da li Vam je Mirko Velimirović preciznije rekao gdje su ljudi smješteni, kakav je plan… Je li Vam rekao zašto su nervozni 15. oktobra?

Ja to ne mogu da odgovorim. To treba da se pita Velimirović. Ironično sam rekao Velimiroviću  neka uđu u Skupštinu sami ako im je dosadno. On je tada počeo da vrda, tada mi nije bilo jasno zašto, sada mi je jasnije.

Anđelić: Zbog čega nijeste lično provjerili je li 50 pušaka u Crnoj Gori i da li je 500 ljudi ovdje?

Što bih se brinuo za zdravlje Paje ili Dikića? Nijesam provjeravao, jer da su Velimirović i Dikić uzeli novac, a odustali, siguran sam da bi se Edi pobrinuo da bud pronađeni i kažnjeni.

Anđelić: Jeste li imali neki plan za slučaj da Velimirović ne donese oružje?

Edi je imao plan za sve. Nije tih 50 kalašnjikova igralo neku ulogu. I jeste i nije. Edi mi je rekao da imaju ljude u policiji koji bi prešli na njihovu stranu. 50 kalašnjikova su bili neka vrsta ispomoći.

Anđelić: Kakva je “srpska stvar” u tome da pogine jedan čovjek isred Skupštine, da bi se promijenila vlast u Crnoj Gori?

Očekivao sam da će lideri DF-a to sprovesti tako da strada što manje ljudi. Oni su željeli da strada što više srpskih ljudi, a, sebi stavili novac u džep. 

Nakon toga, Knežević je udaljen iz sudnice jer je Sinđeliću rekao “Šljamu jedan, pogledaj me u oči”.

Pošto je Knežević izašao iz sudnice, Mandić se javio za riječ, i Sinđelića nazvao spodobom.

Zbog toga ga je sudija Suzana Mugoša opomenuila i oduzela mu riječ. Takođe mu je naložila da sjedne.

“Neću da sjedim”, odgovorio je Mandić.

“Đubre jedno”, rekao je Mandić Sinđeliću.

13:15

Zbog obaveza advokata, suđenje se nastavlja sjutra.