Video
U Crnoj Gori prošle godine centri za socijalni rad evidentirali su 10 slučajeva seksualnog nasilja nad djecom, a kako su Pobjedi kazali iz Ministarstva rada i socijalnog staranja sve žrtve bile su djevojčice.
Preporučeno
Zlostavljači su bili srodnici, komšije, nastavnici, a među njima je bilo i očeva i očuha. Do sada, navode iz ovog Vladinog resora, maloljetnici nijesu registrovani kao počinioci ovog oblika nasilja. Crnogorsku javnost potresla je vijest da je u Beranama dvanaestogodišnja djevojčica mjesecima bila, kako se sumnja, žrtva brutalnog nasilja petorice dječaka između 12 i 16 godina, sa kojima je išla u istu školu.
Pet dječaka su, prema sumnjama istražitelja, djevojčicu seksualno zlostavljali i onda je ucjenjivali eksplicitnim video-snimkom.
Načelnica Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva koja je i socijalna radnica Dijana Popović Gavranović za Pobjedu kaže da se seksualno zlostavljanje veoma teško otkriva, jer se radi o osjetljivoj ličnoj i intimnoj povredi, koja predstavlja veliku patnju i traumu, donosi stigmatizaciju, izaziva strah djeteta od posljedica otkrivanja, strah da mu se neće vjerovati i da i ono samo ne bude optuženo.
“Tu je i strah za sebe, za članove svoje porodice… Djeca često ne traže pomoć, jer strahuju što će se desiti. Stoga je ključno da roditelji pažljivo posmatraju promjene kod djece jer ona veoma rijetko direktno iskažu da su zlostavljana”, kazala je Popović Gavranović, naglasivši da seksualno zlostavljanje obuhvata sve oblike nasilja: seksualno, fizičko, emocionalno.
Pokazatelji fizičkog nasilja prilikom seksualnog zlostavljanja, prema njenim riječima, mogu biti nevidljivi jer se nalaze na djelovima tijela koji su uvijek pokriveni odjećom ili je dijete uzrasta kada samostalno obavlja toaletu i održava ličnu higijenu.
Ako roditelj uoči povrede, modrice koje se ponavljaju na istim djelovima djetetovog tijela (na primjer oko intimnih dijelova tijela, na unutrašnjoj strani butina), to, kaže sagovornica ovog lista treba da pobudi sumnju da su povrede posljedica nasilja.
“Sumnjivo je ako dijete ima učestale glavobolje, poremećaj spavanja, hranjenja, noćno mokrenje, nekontrolisanu stolicu, bolove pri mokrenju, mokraćne infekcije, bolove u stomaku, nagon za povraćanjem, bezrazložne strahove, prisilne misli i radnje udara glavom i slično. Sumnju treba da izazovi i pokreti koji nemaju svrhu, depresivne misli, samopovređuje se, često se tušira ili to izbjegava”, upozorava Popović-Gavranović.
Dijete, kako dodaje, pokušava da se odbrani od mučnih osjećanja izazvanih zlostavljanjem i ako izbjegava razgovor o povredama i promjenama koje roditelji vide ili o tome daje nelogična objašnjenja.
Popović Gavranović poručuje da je djeci potrebno da vide da odrasli mogu da podnesu sadržaj djetetove traume, da znaju šta da urade u vezi sa tim, ali i da su sposobni da zaustave zlostavljanje i pruže pomoć.
“Uz psihoterapeuta povrijeđeno dijete može da povrati sigurnost i stabilnost, da se poveže sa svojom nekadašnjom slikom o sebi, a nakon toga i da se suoči sa traumom, integriše doživljaj traumatizacije i krene dalje sa ožiljkom sa kojim može uspješno da živi. Isto je potrebno i porodici povrijeđenog djeteta, koja proživljava patnju djeteta i spostvenu patnju. Kod njih je često prisutan doživljaj poniženja, stida, straha od osvete zbog prijavljivanja, nepovjerenja u rad institucija, ali i krivice što nijesu uspjeli da zaštite svoje dijete”, naglašava Popović Gavranović.
