Video
Kako je saopštila HRA, podnositeljke predstavke su tvrdile da je Crna Gora odgovorna za kršenje članova 2 (pravo na život) i 3 (zabrana torture) Evropske konvencije o ljudskim pravima jer nije sprovela djelotvornu istragu, u koju spada i “djelotvorno procesuiranje i kažnjavanje odgovornih za nezakonito hapšenje i izručenje njihovih najbližih neprijateljskoj vojsci na teritoriji druge države, koja ih je lišila života”.
„Nadležni državni organi Crne Gore nijesu na odgovarajući način kvalifikovali taj zločin niti su kaznili ikoga za taj zločin, uključujući nalogodavce, koje nijesu ni istraživali. Istragom koja je vođena nijesu bile obuhvaćene sve osobe koje su bile odgovorne za povredu prava oštećenih, a naročito ne one najodgovornije, bez čijeg znanja, saglasnosti i podrške akcija u kojoj su oštećeni stradali nije mogla biti izvedena. Radnje izvršenja zločina nad sinom podnositeljke predstavke nikada nisu bile kvalifikovane kao akti ubistva, mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i procesuirane u skladu s tim, što bi bilo u skladu sa pravilima međunarodnog krivičnog prava, a naročito praksom MKTJ – u sličnom slučaju (Mrkšić i Šljivančanin), Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju je osobe koje su zarobljenike predale snagama koje nisu kontrolisale i koje su ih kasnije zlostavljale, pa ubile, smatrao odgovornim i za ubistva i za mučenje i okrutno postupanje…“.
Podnositeljke su zahtijevale od Suda samo da utvrdi kršenje prava. Nijesu, kako navode iz HRA, tražile naknadu štete ni troškova.
Podsjećaju da je predstavka podnijeta 2013. godine, po prijemu pravosnažne presude, kojom su svi okrivljeni za zločin deportacije oslobođeni.
“Na odluku se čekalo gotovo deset godina. Od podnošenja predstavke su preminule dvije žene, Ševala Buljubašić i nedavno Ramiza Bičo. Suđenje je bilo zatvoreno za javnost na zahtjev države”, navode iz HRA.
Podnositeljke predstavke je zastupala Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava.
“Sud je zaključio u posljednjem stavu odluke: „146. Imajući u vidu sva ova razmatranja – posebno činjenicu da su:
a) domaći organi prećutno priznali kršenje Konvencije i u krivičnom i u građanskom postupku;
b) domaći organi podnosiocima predstavke obezbijedili obeštećenje u vidu naknade štete u ukupnom iznosu od 165 hiljada eura (što u velikoj mjeri odgovara iznosima koje je Sud dosudio u sličnim predmetima), nakon čega su podnosioci predstavke potvrdili da su time u potpunosti obeštećeni za svu štetu koja im je uzrokovana smrću njihovog najbližeg srodnika i odrekli se svih drugih mogućih budućih zahtjeva za naknadu štete po tim osnovama; i
c) kako u krivičnom tako i u građanskom postupku, prije nego što je građanski postupak zaključen prijateljskim poravnanjem, sudovi razjasnili okolnosti u vezi sa otmicom i izručenjem rođaka podnosioca predstavke, i time ispunili procesnu obavezu iz člana 2 da istraže slučaj – Sud zaključuje da se više ne može smatrati da podnosioci predstavke imaju status žrtve (nasuprot tome, mutatis mutandis, Jeronovičs protiv Letonija [GC], br. 44898/10, § 124, 5. jul 2016, u kojem je Sud odbacio prigovor Vlade da podnosilac predstavke nema status žrtve s obzirom na stalnu obavezu tužene države da sprovede efikasnu istragu; vidi takođe, mutatis mutandis, Göktepe i drugi protiv Turske (odluka), br. 64731/01, 26. april 2005, i Martinović protiv Crne Gore (odluka) [Komitet], br. 44993/18, 11. mart 2021, iako u kontekstu člana 3)”, saopštili su iz HRA.
Shodno tome, kako se navodi, ostatak predstavke je nespojiv ratione personae sa odredbama Konvencije u smislu člana 35 § 3 (a) i mora se odbaciti, u skladu sa članom 35 § 4. S obzirom na navedeno, nije potrebno ispitivati preostale primjedbe Vlade u vezi sa neiscrpljivanjem domaćih pravnih ljekova, nepoštovanjem roka od šest mjeseci i navodne zloupotrebe prava na prijavu.“
Evropski sud za ljudska prava je, ističu iz HRA, donio odluku, a ne presudu, čime je onemogućio podnositeljke predstavke da se žale Velikom vijeću tog suda.
„Razočarana sam i veoma zabrinuta, jer ova odluka Evropskog suda za ljudska prava olako dozvoljava nekažnjivost kršenja prava na život. Ispostavilo se da ako izbjeglice kao taoce izručite njihovim neprijateljima u drugoj državi, koji ih onda ubiju, to opet ne znači da ste im „namjerno“ ugrozili život, pa ne morate ni da sprovodite djelotvornu istragu…”, komentar je podnositeljki predstavke, Tee Gorjanc Prelević.
Ispostavilo se, kaže ona, da država isplatom naknade štete može da „otkupi“ krivičnu odgovornost svojih službenika, samo ako uz to izrežira krivični postupak protiv njih, koji se završi oslobađajućom presudom, iako je ta presuda protivna standardima međunarodnog humanitarnog prava.
“Sud je, bez dovoljno obrazloženja, zauzeo veoma ozbiljne i odlučujuće stavove o tome da je država ispunila svoju procesnu obavezu iz člana 2 Konvencije da „istraži“ slučaj i to u parničnom postupku, u kome se inače ne utvrđuje krivična odgovornost, i utvrđenjem u krivičnom postupku da su prava izbjeglica prekršena, iako pritom ne utvrdi ničiju odgovornost”, istakla je Gorjanc Prelević.
Ona je kazala da najviše razočarava procjena sudskog vijeća da ne donese presudu, već odluku, koja podnositeljke predstavke uskraćuje za mogućnost žalbe Velikom vijeću.
“Tako da sada ovaj slučaj ostaje kao jedno uputstvo evropskim državama kako da obezbijede nekažnjivost najtežih kršenja ljudskih prava. Detaljno ćemo analizirati odluku da bismo na nju blagovremeno upozorili sve zainteresovane”, poručila je Gorjanc Prelević.
Predmet je utemeljen u slučaju poznatom kao “Deportacija izbjeglica”. Crnogorska policija je u maju 1992. godine, prema dostupnoj dokumentaciji, nezakonito uhapsila najmanje 66, a po nekim podacima i preko stotinu civila starosti od 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u Bosni i Hercegovini, i kao taoce predala vojsci bosanskih Srba pod vođstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. O ovome svjedoče potpisana i pečatirana dokumenta crnogorskih zvaničnika.
Svi izručeni iz Herceg-Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni, dok je druga grupa 25. maja 1992. upućena u koncentracioni logor u Foču (KPD), i od njih je samo nekolicina preživjela. Još uvijek nisu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg-Novog 27. maja 1992. godine, niti se pouzdano zna mjesto na kome su stradali.
Crna Gora je za 200 članova porodica žrtava posle četvorogodišnjeg suđenja na osnovu poravnanja platila naknadu štete zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije koje je dovelo do tragičnih posljedica. Da su nezakonito uhapšeni i izručeni kao taoci utvrđeno je čak i pravosnažnom krivičnom presudom u Crnoj Gori, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu Krnojelac (upravnik logora u Foči). Međutim, u krivičnom postupku vođenom u Crnoj Gori niko nije kažnjen, jer je nadležni sud proizvoljno uveo zahtjev da su optuženi “morali pripadati organizaciji strane u sukobu ili postupati u službi strane u sukobu da bi bili odgovorni za ratni zločin”, pri čemu je zaključeno da Crna Gora nije bila strana u sukobu u Bosni i Hercegovini. Detaljnije u publikaciji “Suđenja za ratne zločine u Crnoj Gori 2009-2015”.
Predstavku su podnijele:
Sejda Krdžalija, majka Sanina Krdžalije;
Ramiza Bičo, majka Enesa Biča;
Hikmeta Prelo, majka Amera Prela i sestra Himza Čengića;
Hizreta Hasanbegović, supruga stradalog Smaila Hasanbegovića, sestra Himza Čengića;
Fikreta Hadžić i Mirzeta Hošo, sestre Himza Čengića;
Admira Društinac, Sabina Dolovac i Elmedina Selimović su ćerke Safeta Buljubašića. One su preuzele predstavku po smrti njihove majke Ševale Buljubašić 2014. godine.
Preporučeno
