Nasilje mu je bilo sastavni dio života još od najranijih dana, sa 18 godina postao je ubica i bjegunac, a čitavog života ga je pratila hipoteka agresije i krivičnih djela koja su ga na kraju dovela do kazne zatvora od 32 godine. Nakon što je izašao iz Spuškog zatovra, osjeća se izolovano, napušteno i zaboravljeno od svih. To je ukratko životna priča koju je sa novinarkom Standarda podjelio Sabit Hukić – Bitko iz Bijelog Polja.

“Bitko” kako su ga Bjelopoljci nazvali, Spuški zatvor je napustio 28. septembra, nakon što je tu proveo 32 godine zbog ubistva. Sada vodi najveću borbu – narušenog zdravlja bori se za opstanak, bez osnovnih uslova za život, nakon tri decenije provedene iza zatvorskih rešetaka ostavjen bez “iđe ikoga”.

Nasilje kao usud

Bitkova teška životna priča počela je još dok je bio dijete, jer mu je nasilje bilo sastavni dio života još od najranijih dana. Umjesto da je imao toplinu doma, taj dom mu je nametao surovu lekciju – od ukućan je umjesto pažnje i podrške dobijao lekcije kako da se tuče.

“U školi sam nosio britvu, u sopstvenoj kući gledao sam kako se ljudi kockaju, piju i tuku. Trudio sam se da časno radim, borio sam se, čak sam u jednom periodu života zarađivao svoju koru hleba”, govori Bitko u razgovoru za Standard.

Kako je u emotivnoj ispovijesti dalje naveo, čitav njegov život srušio se u jednom trenutku nepromišljenosti.

“Sa 18 godina sam ubio čovjeka, pištoljem u varburgu karavanu, kod Lima i razmišljao da tijelo bacim u vodu. Bio je zimski period, kiša je padala, onda sam ipak odlučio da tako sve ostavim i vratim se normalno kući, kao da se ništa nije desilo. Tada na mene niko nije sumnjao, radio sam pošteno, bio mlad”, prisjeća se Hukić svog stravičnog zločina.

Đavo ne da mira

Ali đavo mu nije dao mira, tako da ovaj zločin nije bio jedini koji je počinio. Kako je za Standard kazao, Bitko je u Dubrovniku nožem izboo dva mladića.

“Šta sve čovjek može da uradi u stanju nepromišljenosti! Bijes je za mene izvor svih muka. Baš u trenutku bijesa izvadio sam nož i kao da sam uboo nešto meko, nisam imao osjećaja, a ispred mene su bila dva ljudska bića”, govori Bitko za Standard.

Njegov problem sa agresijom nije se završio na ovome, čim se vratio u svoj rodni grad počele su nove nevolje.

“Vratio sam se u Bijelo Polje i zbog porodičnog neslaganja krampom sam prebio zeta i ujaka, tada su me otkrili i za ostala krivična djela, završio sam u Spužu”, prisjeća se Bitko.

Tada, je krenula Sabitova robija od 32 godine koja je odlagana 12 godina bjekstva koje je provodio u Albaniji, Srbiji, po šumama. Bitko se našao u Spužu odakle je čak uspio da pobjegne, i preko Pljevalja stigne u Srbiju.

“Tada sam bježao preko šuma, samo da izvučem živu glavu. Kad mi je umrla sestra opet sam bio uhapšen u Baru. Nakon tog vraćanja u zatvor pokušao sam da izvršim samoubistvo, skočivši sa trećeg sprata. Od tada više ništa nije bilo isto, postao sam invalid. Ugrađena mi je šina u nogu, nisam više mogao da radim kao do tada”, priča Hukić.

Samo ga je majka posjećivala

Kako navodi, njemu nije imao ko da uplaćuje kantinu, nije imao ko da mu donosi bilo šta od namirnica kao ostalim zatvorenicima.

Samo ga je majka dva ili tri puta posjetila i niko više. Za njega su dani provedeni u zatvoru bili velika borba a od sumorne realnosti je bježao čitajući knjige.

“Vrijeme u A paviljonu gdje smo bili mi, osuđenici za teška krivična djela prolazilo je presporo, bilo je dosta kriminala, droge, ubijali su, svašta se u zatvoru dešavalo, samo sam gledao da se sklonim od svega toga, pogotovo od droge, veliki sam protivnik bio toga, pogotovo za mlade momčiće. Dani su mi prolazili presporo, provodio sam ih čitajući, bio sam bitku sa samim sobom, pokušavao samoubistvo, ređale su mi se razne slike u glavi. Nije lako živjeti sa sviješću da si sa svojih 18 godina postao ubica, bjegunac. Radio sam sitne poslove u zatvoru, to što sam zanatski znao, čistio, kasnije više nisam mogao, invalid sam i onda sam bio i odbijan. Molio sam da me liječe jer mi je potrebna bila i operacija, ali uzalud. Nije bilo pomoći”, kaže Sabit.

Nastavljam borbu

Svoju bitku, Bitko je nastavio da bije i sada nakon 32 godine provedene u zatvoru. Bez porodice, bez zdravlja, bez novca, bez uslova za normalan život.

“Borbu sam nastavio i sad nakon 32 godine robije. U porodičnoj kući u Rasovu, u Bijelom Polju nemam uslova za život, nema struje, vode, vlaga je, a pored svega toga ne mogu da zaradim ni za hleb, invalid sam. Treba da se liječim, ali ne mogu jer nemam ni dokumenata. Iz socijalnog su mi govorili da idem u Dom za stare u Bijelo Polje ali ne mogu da me prime bez dokumenata. Preko svih sam pokušavao da dobijem dokumenta, išao i kod Nuhodžića (ministar unutrašnjih poslova) koji mi je bio školski drug ali uzalud njegovi zaposleni me uvijek ispraćaju govoreći da kao osuđenik nisam podoban za ovu državu. Išao sam od institucije do institucije da molim za pomoć, da mi pomognu da makar odem u taj dom jer ne mogu ni da se liječim a nemam ni od čega da živim. Iskreno se nadam da će mi institucije pomoći da dobijem dokumenta da bi nastavio da živim “, ispričao je Bitko u svojoj ispovijesti.

On je takođe kazao da zbog svog bijesa iz mlađih dana itekako danas ispašta, te mladim momcima savjetuje – “ne brzajte, izbrojite do 10 pa čak iako ste u pravu”.

Autor: Kristina Perković

Foto:Filip Filipović