Službe bezbjednosti Republike Srbije – da bi podržale ono što je napisano u ukidnom rješenju vijeća Apelacionog suda Crne Gore – na Mirka Velimirovića su vršili stravičan pritisak ne bi li mijenjao iskaz koji je dao na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i čije je saslušanje trajalo više dana.

Kako se sve to odigralo? Uglavnom pod ,,patronatom“ rada obavještajnih struktura.

HAPŠENJE U SRBIJI
Prvo je smišljen plan da vojna služba bezbjednosti Srbije kobajagi namjerava da preko Velimirovića, kao povjerljiva čovjeka, prebaci neko automatsko oružje na teritoriju Kosova.

Nakon ,,puštanja u etar“ te vijesti, Velimirovića i osobe sa njim – uhapsila je policija Srbije. I odmah je srpsko tužilaštvo pokrenulo postupak, tereteći Velimirovića za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, da bi u brzom postupku bio osuđen na kaznu zatvora od oko godinu dana.

Prikliješten zatvorskom kaznom, ali i drugim prijetnjama, iz zatvorske jedinice Velimirović je „dobrovoljno“ tražio da ga saslušaju iz tužilaštva za organizovani kriminal Republike Srbije, jer je, navodno, imao saznanja o ozbiljnoj ugroženosti Republike Srbije?!

No, kada je davao iskaz, Velimirović je pričao o – dešavanjima u Crnoj Gori, nekoliko godina ranije. Navodno, objasnio je srpskim bezbjednosnim istražiteljima kako je 2016. došao u Crnu Goru nekim privatnim poslom, a ne da prijavi kriminalnu organizaciju koja se sprema da vrši terorizam u Crnoj Gori. Potom je ustvrdio da je, dok je bio u Crnoj Gori, bio pozvan sa jednog broja telefona na njegov telefonski aparat, te da se ta osoba predstavila imenom Dejo, zanimljivo – baš kao što je ime tada prvog čovjeka ANB-a (Dejan Peruničić)…

A onda je krenuo u obesmišljavanje svog svjedočkog iskaza u predmetu pokušaj terorizma novom izjavom da je – pod pritiskom glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i drugih tužilaca – ,,sprovodio mjere tajnog nadzora i mnogo toga još…“

Tako je kreiran lažni narativ da je Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore, tobože u saradnji sa Agencijom za nacionalnu bezbjednost, prisiljavalo Velimirovića.

No, brzo se vidjelo da je riječ o lažnoj priči: problem je što u listingu poziva iz telefona koji je koristio Velimirović, a koji je Specijalno tužilaštvo pribavilo iz Republike Srbije, nije bilo poziva iz Crne Gore, sve do trenutka dok se Velimirović prijavio u MUP Crne Gore!

Preciznije rečeno: niko iz Crne Gore Mirka Velimirovića nije zvao telefonom prije nego što se on sam pojavio pred policijom Crne Gore.

NETAČNOSTI APELACIONOG SUDA
To, izgleda, nije bilo jasno vijeću Apelacionog suda Crne Gore. Ili sudije nijesu željele da im bude jasno!

Na strani 26 vijeće Apelacionog suda konstatuje: „Nejasni su razlozi i pogrešno je zaključivanje prvostepenog suda da je svjedok Mirko Velimirović od 12. oktobar 2016. godine, od kada je prijavio kriminalni plan nadležnim državnim organima Crne Gore, postupao po uputstvima svjedoka saradnika Saše Sinđelića i drugih pripadnika kriminalne organizacije, odnosno postupao po kriminalnom planu kriminalne organizacije“.

Kako tvrdi vijeće, iz Velimirovićevog iskaza ,,proizilazi da je imenovani pomenutog dana nadležnim organima Crne Gore prijavio dogovor sa svjedokom saradnikom i izvjesnim licem pod imenom Fadilj, da bi nakon što je obaviješten da će biti pod mjerama nadzora i po dogovoru sa tužiocem oružje narednog dana kupio, rasklopio i bacio u jezero, zajedno sa municijom, da bi zatim ponovo došao u Crnu Goru“.

Zato Apelacioni sud zaključuje da ,,svjedok Mirko Velimirović nije postupao po uputstvima svjedoka saradnika radi realizacije kriminalnog plana kriminalne organizacije, a koji je bio da nabavi oružje sa municijom i da isto prebaci u Crnu Goru i smjesti u iznajmljenu kuću, koje bi zatim dana 16.10.2016. godine preuzeli neidentifikovani pripadnici kriminalne organizacije radi napada na život i tijelo drugog“.

LAŽNA PRIČA O MJERAMA NADZORA
Nevjerovatni su zaključci u odluci vijeća Apelacionog suda. Sada ću, ukratko, objasniti njihovu neutemeljenost.

Prije svega, priča o mjerama nadzora. Vijeće Apelacionog suda navodi da je ,,svjedok Velimirović Mirko izjavio da je obaviješten od strane nadležnih organa Crne Gore da će biti pod mjerama nadzora“.

Ova teza, jednostavno, nije istina. Ovo je bio jedan od strateških pravaca branilaca okrivljenih da dokažu da je SDT nezakonito sprovodio mjere tajnog nadzora.

Uopšte nije riječ o ,,mjerama tajnog nadzora“. Svjedok Mirko Velimirović (strana 115) je naveo ,,da je došao da sve prijavi“, ali sa namjerom da ,,sve ostane u tajnosti i da se on ne pojavljuje, posebno ne u krivičnom postupku, da ne bi bio fizički, kako on tako i njegova porodica, ugroženi, pa i likvidirani“.

Velimirović je, to stoji u njegovom iskazu, želio da njegov doprinos razotkrivanju planova kriminalne grupe ostane tajna, jer se bojao da će, ako bude poznat njegov identitet, biti u opasnosti njegova uža porodica.

Međutim, Specijalno tužilaštvo je Velimiroviću objasnilo da će njegova uloga biti javna. Istovremeno ja sam mu objasnio da će tokom svog boravka, na cijeloj teritoriji Crne Gore, biti nadziran i štićen od strane policije Crne Gore. Istovremeno, na osnovu dogovora sa policijom Kosova, obezbijeđena mu je zaštita i nadzor u mjestu stanovanja, na kosovskoj državnoj teritoriji, od strane bezbjednosnih organa Kosova, što je i realizovano. Da preciziram: u mjestu stanovanja Mirka Velimirovića više od tri mjeseca je boravila grupa policajaca Kosova srpske nacionalnosti.

Iz svega rečenog, o čemu postoje i dokazi, izvjesno je da vijeće Apelacionog suda potpuno pogrešno zaključuje, a kroz nejasnu – a neistinitu formulaciju – uvodi pojam mjera nadzora, koje će kasnije izjednačiti sa mjerama tajnog nadzora. To je apsolutna neistina vijeća Apelacionog suda!

Još i gore: svi ovi podaci, informacije i izjave, kojima se sve objašnjava, nalaze se u zapisniku sa glavnog pretresa Višeg suda!

STRAH ZA PORODICU
Upravo je Mirko Velimirović na glavnom pretresu objasnio da je u Crnu Goru došao dobrovoljno i saopštio svoja saznanja o događajima koji su planirani, i tada kazao da ga je strah, odnosno iskazao je bojazan da će biti on ili članovi njegove porodice ubijeni.

Kako je rekao, ,,taj strah potiče od kriminalne organizacije“ i zbog toga je htio da sve informacije saopšti tajno, a da je – u trenutku kada mu je rečeno da će se voditi postupak – iskazao bojazan u pogledu bezbjednosti porodice koja živi na Kosovu. ,,Tada mu je od strane glavnog specijalnog tužioca rečeno da će on i njegova porodica biti pod nadzorom, odnosno da će državni organi Crne Gore biti uz njega, u smislu pružanja zaštite njemu i njegovoj porodici“.

Ima li ovdje dileme?

Zašto nakon svih ovih informacija, koje su bile i sada su dostupne, vijeće Apelacionog suda izvlači činjenične zaključke – na što nema pravo u sjednici vijeća i što je ozbiljna zloupotreba – da ,,svjedok Velimirović Mirko nije postupao po uputstvima svjedoka saradnika Sinđelić Saše radi realizacije kriminalnog plana kriminalne organizacije“?

Ovaj činjenični zaključak je netačan i nije u skladu sa bilo kojim, makar jednim, sprovedenim dokazom pred prvostepenim sudom.

Zašto vijeće Apelacionog suda ne objašnjava iz čega izvodi zaključak da Mirko Velimirović nije postupao po uputstvima Eduarda Šišmakova, koja su mu prenesena preko Sinđelić Saše? Vrlo jednostavan razlog: za takav zaključak nema nijednog dokaza!

Sasvim suprotno: iz iskaza svjedoka Velimirovića, koji je potvrđen materijalnim dokazima, proizilazi da je isti u cjelosti postupao po nalozima i uputstvima Sinđelić Saše, da je preuzeo novac za troškove puta za pripadnike kriminalne organizacije, da je preuzeo i novac radi kupovine oružja…

Ne samo to. Iz njegovog iskaza proizilazi da je zajedno sa Sinđelićem vrbovao optuženog Predraga Bogićevića, te da je, po uputstvima Sinđelića, išao na sastanak koji je organizovao Milan Pavasović Čaruga radi vrbovanja lica za pripadnike kriminalne organizacije…

POGREŠNI ZAKLJUČCI
Kada vijeće Apelacionog suda navodi da je svjedok Velimirović postupao po uputstvima glavnog specijalnog tužioca – jer je navodno po njegovom uputstvu oružje bacio u jezero – to je, u suštini, zaključak koji je preuzet od odbrane okrivljenih, iako je pogrešan!

A u pogledu uništenja oružja uputstvom da se oružje uništi – samo je spriječeno izvršenje krivičnog djela – pa je to uputstvo bez značaja za krivični postupak.

,,APELACIONA BAJKA“ O PRIKRIVENOM ISLJEDNIKU
Kao što je potpuno neargumentovana priča o tajnom nadzoru, tako je Apelacioni sud potpuno pogrešno uveo priču o Velimiroviću kao navodnom prikrivenom isljedniku.

„Od značaja je ukazati da svjedok Mirko Velimirović nije bio ovlašćeni policijski službenik, zaposlen u drugom državnom organu, ovlašćeni službenik druge države, ili lice koje je određeno od strane starješine organa koji je nadležan za izvršenje mjera tajnog nadzora ili lice koje on ovlasti, što po nalaženju ovoga suda znači da ovaj svjedok nije bio prikriveni isljednik i saradnik shodno članu 160 ZKP-a“, konstatuje se, između ostalog, u odluci vijeća Apelacionog suda.

I navodi da bi u slučaju da je Velimirović ovlašćeno lice, izvršenje mjera tajnog nadora predstavljalo ,,zakonito pribavljen dokaz, a na osnovu čijeg iskaza bi se mogao izvesti pouzdan zaključak o utvrđivanju činjenica od značaja za postojanje krivičnog djela za koja su optuženi oglašeni krivim“.

Dakle: vijeće Apelacionog suda razrađuje tezu da je Mirko Velimirović bio obaviješten da će biti pod mjerama nadzora, pa navodi da je ovaj ,,postupao po uputstvima državnih organa Crne Gore u svojstvu prikrivenog isljednika iz člana 160 ZKP-a, a što znači da je sam sprovodio mjere tajnog nadzora“.

Ovako nešto nigdje ne postoji u spisima predmeta! Ne postoji nijedan dokaz da je Mirko Velimirović znao da je pod mjerama tajnog nadzora, kamoli da je on – samostalno i po nalogu državnog organa Crne Gore – sprovodio mjere tajnog nadzora, kako to nastoji da prikaže vijeće Apelacionog suda.

Ovako nešto je tvrdila odbrana optuženih i režirana komedija nakon završetka prvostepenog postupka koji su sprovodili određeni državni organi u Republici Srbiji i o čemu sam već prethodno govorio. Zbog toga sam takođe naveo da postoji saradnja između zaključaka vijeća i ovih aktivnosti.

No, treba ukazati da sa stanovišta zakona postoji ogromna razlika između prikrivenog isljednika i pripadnika kriminalne organizacije koji otkrije kriminalnu organizaciju i doprinese njenom otkrivanju iz člana 401a stav 4 KZCG.

Zbog čitalaca navodim: prikriveni isljednik i njegova ovlašćenja, kako je to određeno Zakonikom o krivičnom postupku u članu 157 stav 2 tačka 4 i u članu 160 ZKP-a su lica koja su državni službenici (samo izuzetno i druga lica) za koja ne postoji osnovana sumnja da su bili ili jesu pripadnici kriminalne organizacije. Oni su ovlašćeni da preduzimaju određene mjere tajnog nadzora, o čemu podnose izvještaj državnom tužiocu ili sudiji za istragu, a koji postupak je određen Zakonikom o krivičnom postupku.

Sa druge strane, lice koje otkrije kriminalnu organizaciju i doprinese njenom otkrivanju može da bude samo pripadnik kriminalne organizacije, nikada prikriveni isljednik, kako je to definisano članom 401a stav 4 KZCG.

Razlika između ove dvije kategorije je određena Krivičnim zakonikom Crne Gore i više je nego jasna.

STVARNA ULOGA
Dakle, Velimirović Mirko je prije dolaska u Crnu Goru svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja bića svršenog krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz člana 401a KZCG.

Nakon dolaska u Crnu Goru i iznošenja svojih saznanja – što u svom iskazu svjedok Velimirović i navodi sve se nalazi u zapisnicima sa glavnog pretresa – istom je saopšteno da nastavi da postupa po nalozima i uputstvima pripadnika kriminalne organizacije Saše Sinđelića i upravo od tog trenutka Mirko Velimirović, saglasno drugom dijelu norme člana 401a, stav 4, KZCG, doprinosi otkrivanju kriminalne organizacije.

U konkretnom slučaju državni organi Crne Gore nijesu zahtijevali od Velimirović Mirka da preduzima radnje izvršenja nekog krivičnog djela, već su istog uputili da postupa po uputstvima Sinđelić Saše, a što je i predviđeno u članu 401a stav 4 KZCG, i da o tome obavještava državne organe, na koji način je i doprinio otkrivanju kriminalne organizacije.

Potpuno mi je jasno zašto ovu potpuno čistu situaciju žele da zamute okrivljeni i njihovi branioci, pa i pojedini službenici državnih organa Srbije, ali mi nije jasno zašto to radi vijeće Apelacionog suda.

Iz iznijetih razloga, Velimirović Mirko, a saglasno pravosnažnoj presudi Višeg suda u Podgorici koja je donešena po osnovu sporazuma o priznanju krivice je i oglašen krivim za ovo krivično djelo.

Da mi bude dopušteno da navedem: vijeće Apelacionog suda sve ovo radi vrlo nevješto i nestručno.

Lažni narativ o oružju
Kada je riječ o ponašanju Mirka Velimirovića, jedina intervencija koju su učinili državni organi Crne Gore bila je da oružje koje je, kako je sam rekao, kupio po nalogu svjedoka saradnika Saše Sinđelića – uništi van Crne Gore.

Istovremeno, sugerisano je da se omogući da Velimirović slika oružje u Crnoj Gori radi uvjeravanja svjedoka saradnika Sinđelića da je isto kupljeno po njegovom nalogu i nalogu Eduarda Šišmakova, te da je ,,kupljeno oružje“ stiglo u Crnu Goru.

Dakle, ko hoće da vidi: nije riječ o uputstvima Velimiroviću da vrši određena krivična djela, već da spriječi realizaciju kriminalnog plana u jednom njegovom segmentu. Državni organi Crne Gore ne nagovaraju da se izvrši bilo koja radnja koja bi predstavljala radnju izvršenja nekog krivičnog djela, već naprotiv sprečavaju realizaciju kriminalnog plana u jednom svom dijelu.

Ko je pisao odluku Apelacionog suda?
Zbog stranačke i medijske kampanje koja se vodi protiv mene već duže, namjerno neću posebno da ističem i navodim propuste u odluci Apelacionog suda vezane za optužene Andriju Mandića, Milana Kneževića i Mihaila Čađenovića. Jedino ću, kao indikativne za ocjenu rada vijeća, navesti dva falsifikata vezana za ova lica.

Vijeće Apelacionog suda, u odnosu na optuženog Mihaila Čađenovića navodi da „nijesu navedeni razgovori koji bi sadržali uputstva i poruke“, misleći na komunikaciju Čađenovića i Mandića i na druge članove kriminalne organizacije. Potom se navodi i da Ananije Nikić ,,izrekom dijela pobijane presude nije označen kao pripadnik kriminalne organizacije“, pa time ,,ne stoji da je optuženi Čađenović Mihailo prenosio poruke između pripadnika kriminalne organizacije“.

Stanje je potpuno drugačije i ono je sljedeće:

-Protiv Nikić Ananija Specijalno državno tužilaštvo je dana 7.2.2017. godine donijelo Naredbu o proširenju istrage Kti-S br.15/16 protiv Nikić Ananija i Čađenović Mihaila, zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije iz člana 401a stav 2 u vezi sa stavom 1 i 6 KZCG, a koja naredba se nalazi u spisima predmeta;

-Protiv Nikić Ananija rješenjem sudije za istragu Višeg suda u Podgorici određen je pritvor i izdata naredba o raspisivanju potjernice, koji akt se takođe nalazi u spisima predmeta;

-Na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom sprovedeni su dokazi – obavještenja da državni organi Ruske Federacije neće izručiti Nikić Ananija Crnoj Gori po međunarodnoj potjernici koja je raspisana;

-Protiv Nikić Ananija odlukom Specijalnog državnog tužilaštva Kti-S br.15/16 postupak je razdvojen i odlučeno je da se isti ima dovršiti posebno, a s obzirom da državni organi Ruske Federacije su odbili njegovo izručenje i taj predmet je bio aktivan dok sam se ja nalazio u Specijalnom državnom tužilaštvu.

Imajući u vidu da lično poznajem članove vijeća Apelacionog suda koje je donijelo predmetnu odluku, ne vjerujem da su spremni da pored ovoliko dokaza iznesu tvrdnju da Specijalno tužilaštvo nije označilo Ananija Nikića kao člana kriminalne organizacije.

Zbog toga sam se i pitao, i ponovo se pitam: ko je pisao ovu odluku Apelacionog suda?! Sa sigurnošću tvrdim da pisac ili pisci nijesu pročitali nijedan zapisnik o glavnom pretresu.

Jer, da jeste – sve bi vidio. I ne bi se tvrdilo, kao na strani 17, u petom pasusu, da Eduard Šišmakov nije pominjao ,,konkretna imena lidera Demokratskog fronta, pa tako ni optuženog Andriju Mandića“.

Izjava optuženog Eduarda Šišmakova je od strane prvostepenog suda u bitnom prenešena na strani 239. Iz izjave ne proizilazi nigdje da je isti naveo da nije imao susrete i razgovore sa Mandićem. Iz njegovog iskaza proizilazi da ga o tome – niko nije ni pitao, pa se navedena činjenica, koju iznosi vijeće Apelacionog suda, iz ove izjave nije mogla utvrditi!