Kako bi časno izašao iz ovog montiranog procesa, Viši Sud bi trebalo pod hitno da dozvoli da se Zoran Lazović i Milivoje Katnić brane sa slobode.

Ako je tačna tvrdnja Čarlsa Bukovskog da, „ako hoćete da saznate ko su vam pravi prijatelji pođite u zatvor“, onda Zoran Lazović i Milivoje Katnić mogu biti zadovoljni.

I na trećem ročištu, održanom proteklog petka, koje je počelo tačno u podne, a završilo se pola sata prije ponoći, ostalo je mnogo njihovih prijatelja ispred zgrade Višeg Suda u Podgorici. Jer u sudnici nije bilo mjesta. Popunjena je čitav sat prije početka suđenja.

Optuženi dočekani aplauzom

U ovoj sudnici kao da važe „spartanska“ pravila: ko tokom ročišta jednom iz nje izađe, ne može se više vratiti. Računajući i novinare. Čak i one koji su imali operaciju kičme dva puta. Kao autor ovog teksta. To pravilo, srećom, ne važi za optužene, advokate i sudije.

A prvu pauzu, sudija Radović je, vjerovali ili ne, dao nakon punih šest sati. Nažalost, neki nisu uspjeli istrčati taj maraton od sedam sati, ako računamo vrijeme od ulaska u salu, pa se zbog toga sudnica, pri kraju sudjenja, malo prorijedila. Zbog fizioloških potreba i loših kičmi iz „vrteške“ su ispali pretežno stariji ljudi.

Prilikom ulaska u sudnicu optuženi su dečekani dugim aplauzom. Što nije praksa, ali jeste znak velikog poštovanja. Zoran Lazović za proteklih sedam i po mjeseci, nije izgubio na težini, dok Milivoju Katniću dramatičan pad kilaže, bar malo, ublažavaju krupne kosti.

Montirani politički proces

Prvooptuženi Zoran Lazović, čim je dobio riječ, gledajući pravo u oči tužioca Šoškića, uspostavio je pravu dijagnozu:

„Ovaj proces je politički montiran. Iza toga stoji tužilac sa drugovima, mentorima i moćnicima van Crne Gore.“

A sve s ciljem da se Zoran Lazović i bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić „kriminalizuju, kako bi se urušio sektor bezbjednosti i na taj način se dao vjetar u leđa kriminalnim organizacijama koje smo mi procesuirali.”

U svom obraćanju sudu, pisanom hemijskom olovkom na više stranica papira, jer u pritvoru u Spužu nisu dozvoljeni kompjuteri, Lazović je, ledenim glasom, precizirao da se radi o mržnji i nepočinstvima tužioca, te da je časno praštati, ali i braniti drugog od sebe.

Sudija Radović je potom intervenisao i upozorio Lazovića „da dok govori, ne gleda u tužoca Šoškića, već u Vijeće suda.“

Lazoviću je posebno teško pala, i to se moglo jasno vidjeti, tvrdnja tužioca Šoškića da bi se on odrekao svoje porodice i prijatelja, a potom pobjegao iz zemlje, ostavljajući svoje najbliže.

Zbog toga je Lazović istakao da mu je tužilac Miloš Šoškić udario na čast, ugled i dostojanstvo i javno upitao kako bi on mogao da pobjegne, a da ostavi “grobove svojih najbližih, staricu od 80 godina – maćehu koju doživljava kao majku, svoju unučad, svoju ženu, svoju snahu koju voli kao sina, sina u spuškim bedemima, prijatelje…“

Iako je Lazović govorio bez patetike, gotovo je bilo nemoguće da ovo njegovo svjedočenje ne izazove jake emocije kod prisutnih, posebno kod njegovih najbližih. Koji su ovo slušali s bolom u želucu.

– Nadam se da ćete imati hrabrosti da donesete zakonitu odluku, kazao je Lazović, kategorično odbacivši sve navode iz optužnice. Precizirajući da je svoj posao radio časno i pošteno, te da „o tome govore rezultati koje je postigao njegov Sektor kojim je rukovodio.“

Stojanje je moje prirodno stanje

Nakon Zorana Lazovića, govornici je pristupio drugooptuženi Milivoje Katnić. I pored svega što je preživio, uspio je da promuklim i umornim glasom, koji se s vremena na vrijeme gotovo gubio, iznese svoju sedmočasovnu odbranu. I to stojeći.

Kada ga je, blizu ponoći, dok se, podrhtavajući čitavim tijelom, jednom rukom držao u predjelu stomaka, sudija Zoran Radović ga je zabrinuto upitao da li hoće da sjedne. Katnić je kategorično odgovorio:

„Ne! Stojanje je moje prirodno stanje u samici, evo će gotovo osam mjeseci. Zahvaljujući i ovom Sudu.“   

Što se tiče odbrane, doista je bilo gotovo zadivljujuće kako je Milivoje Katnić, nekadašnji sudija vojnog i apelacionog suda, te doskorašnji GST, primjenjujući svoje ogromno znanje i iskustvo, optužnicu secirao kao žabu. A vrhunac se dogodio, kada je Katnić dokazao, upoređujući originalne sky komunikacije do kojih je u međuvremenu došao sa onim predočenim sudu, na koje SDT bazira ključne optužbe, da su one ustvari falsifikovane, selektivno prikazane ili  brutalno montirane.

„Što predstavlja krivično djelo i to tužilac Šoškić veoma dobro zna“, upozorio je Katnić.

Dok je oboljeli Katnić satima razobličavao te montaže i druge optužbe kada su u pitanju on i Zoran Lazović, u sudnici se osjećao revolt koji stalno raste.

Potom je Katnić, pokazujući rukom na Šoškića, uputio vrlo ozbiljnu poruku, koja se dobro čula u sudnici. Ali će odjeknuti i mnogo dalje.

„Kao što je mene uhapsio, tako će Šoškić uhapsiti i Vladimira Novovića. A svjedok tome će biti ovdje prisutni tužilac Vučinić“. 

Kada je to čuo, tužilac Zoran Vučinić je poblijedio. Ili se meni učinilo. Šoškiću nijesam vidio lice, jer mi ga je, dok je govorio, tijelom zaklanjao Katnić. Ali znam da mu nije bilo lako. Katnić je, ustvari, najavio otvaranje Pandorine kutije o interesnim sukobima, opasnim planovima i zavjerama unutar SDT-a.

Na potezu je sud

Dakle, tokom ročišta se zorno potvrdilo ono što je Zoran Lazović izjavio na njegovom početku: da se ovdje radi o klasičnom političkom procesu. Jer su advokati, a posebno optuženi, naprosto razbucali Šoškićevu optužnicu. U paramparčad. Dokazujući van svake razumne sumnje, da upotrijebim taj termin iz Haškog Tribunala, da je ova optužnica iskonstruisana, puna falsifikata i montaža. Običan mjehur od sapunice.

Kako bi časno izašao iz ovog montiranog procesa, Viši Sud bi trebalo pod hitno da dozvoli da se Zoran Lazović i Milivoje Katnić brane sa slobode. I to ekspresno. Baš onako kako su i lišeni slobode.

Dokazali su: pobjeći neće. Sve da ih puškom ćeraju.