Video
Institut zaštićenog svjedoka jedan je od značajnijih alata koje istražitelji u svijetu, ali i kod nas koriste u borbi protiv organizovanog kriminala, piše Pobjeda.
Preporučeno
Glavni udarac za kriminalnu organizaciju predstavlja onaj trenutak kada istražitelji uspiju da animiraju nekog od članova ove skupine da pred sudom ispriča sve o njihovim prljavim poslovima.
U zamjenu za dragocjene informacije, ovim svjedocima pokajnicima se nudi oprost za učešće u izvršenju krvičnih djela i zaštita identiteta.
Kriminolog Darko Marinković ističe da kada se govori o institutu zaštite svjedoka, treba imati u vidu dva aspekta njegove primjene.
“Prvi podrazumijeva zaštitu svjedoka u samom krivičnom postupku, kada svjedok daje iskaz. To su procesne mjere zaštite i obuhvataju prikrivanje identiteta svjedoka, suđenje bez publike i medija, čitanje izjave svjedoka koju je prethodno dao, svjedočenje svjedoka koji je prerušen, deformisanje glasa, svjedočenje iz druge prostorije preko video linka”, pojašnjava Marinković.
On navodi daje cilj ovih mjera da se tokom svjedočenja ne sazna identitet lica koje svjedoči, da ga okrivljeni ne bi zastrašio ili ubio.
Ovisno o procjeni opasnosti, zaštićeni svjedok može odgovarati pod inicijalima, pa sve do toga da iz druge prostorije svjedoči preko video linka, gdje mu je lice zamagljeno a glas izmijenjen kako se ne bi mogao prepoznati.
Optuženi i njihova odbrana ne znaju ime i prezime zaštićenog svjedoka. Jedini koji to znaju su tužilaštvo i sud.
“Upravo ovdje nastaje problem sa pravom na odbranu okrivljenog! Kako da se optuženi brani ako ne zna ko svjedoči protiv njega i ne može adekvatno da mu postavi pitanja. Iz tog razloga, odbrana optuženih na sve načine pokušava da diskredituje iskaz ovih svjedoka”, kazao je Marinković.
On ističe da zbog nedostatka jednakosti oružja tužilaštva i odbrane ove mjere treba što manje primjenjivati.
Drugi vid zaštite svjedoka su mjere vanprocesne zaštite svjedoka, jer prethodne mjere nijesu često dovoljne i adekvatne da zaštite svjedoka, njegov i život njegove porodice.
Ove mjere obuhvataju fizičku zaštitu svjedoka i članova porodice, promjenu prebivališta svjedoka, prikrivanje identiteta i podataka u vezi sa njim, i na kraju, promjenu identiteta.
“Najdelikatnija mjera ove vrste je promjena identiteta svjedoka. On i članovi porodice dobijaju novi identitet, odnosno mijenja im se ime i prezime, kompletna dokumenta i po pravilu se preseljavaju u drugu sredinu, obično drugu državu. Ovdje dolazimo do toga da je za sprovođenje ovog instituta važna saradnja sa drugim državama”, pojašnjava Marinković.
On navodi da je za mjere vanprocesne zaštite svjedoka obično zadužena posebna jedinica policije, koja ih čuva, izmješta, izrađuje druge dokumente a u ekstremnim slučajevima može se izvršiti i plastična operacija lica svjedoka.
“Postavlja se pitanje, ko su lica kojima se obezbjeđuju ovakve mjere zaštite? Uglavnom su to svjedoci saradnici, odnosno pentiti, kako ih zovu u Italiji, oni koji su bili članovi organizovanog kriminala i pristali su da svjedoče protiv svojih, da bi im se oprostila kazna ili dio kazne. Međutim, oprost kazne nije dovoljan jer ovi svjedoci znaju da im zbog saradnje sa tužilaštvom i sudom prijeti ubistvo. Zato država osim oprosta kazne ovim svjedocima mora pružiti i adekvatnu zaštitu”, kazao je Marinković.
On navodi da je druga strana medalje ovog instituta moralna nepravda koja se ogleda u činjenici da poreski obveznici nekadašnje kriminalce izdržavaju kroz postupak zaštite.
“Drugačije rečeno, žrtve koje su ovi svjedoci povrijedili poslije ih još i plaćaju. No, to je nužno zlo, bez svjedoka saradnika, odnosno pokajnika, nije se moglo u borbu protiv organizovanog kriminala”, zaključuje Marinković.
Institut zaštićenog svjedoka prvi put je u crnogorskom pravosuđu primijenjen u sudskom procesu za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića.
Krivičnim vijećem u tom postupku predsjedavao je nekadašnji sudija, sada advokat Lazar Aković.
Epizoda sa zaštićenim svjedokom imala je neslavni epilog jer je identitet svjedoka otkriven u medijima… Komentarišući institute zaštićenog svjedoka iz pozicije nekadašnjeg sudije, Aković navodi da je dužnost suda i organa koji učestvuju u krivičnom postupku uvijek da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su od važnosti za donošenje zako nite odluke.
“Činjenice se, između ostalog, utvrđuju iskazima svjedoka koji pružaju sudu dragocjene podatke i omogućavaju pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja u onom njegovom segmentu koji se tiče njihovih iskaza”, navodi Aković.
Prema njegovim riječima, važno je procijeniti realni dokazni kredibilitet svjedoka koji može biti osjetljiv na razne uticaje i ne uvijek pouzdan.
Bez obzira na sve ove okolnosti još se nijedno krivično procesno zakonodavstvo, kako ističe, nije odreklo saslušanja svjedoka kao načina izvođenja dokaza.
On je istakao da naročitu opreznost sud mora da ispolji prilikom ocjene dokaza iskaza svjedoka u predmetima organizovanog kriminala, gdje su posebno izraženi destruktivni uticaji na svjedoka, potencijalne prijetnje, podmićivanje i slično.
Kako naglašava, to posebno važi za iskaze specifičnih kategorija svjedoka, gdje spadaju zaštićeni svjedok i svjedok saradnik.
