Video
Mjere tajnog nadzora, bez kojih je u delikatnim slučajevima teško pribaviti neophodne dokaze za procesuiranje osumnjičenih, Viši sud u Podgorici odobrio je u 91 predmetu tokom protekle dvije godine. To je Pobjedi saopšteno iz ovog suda, uz napomenu da se mimo određivanja mjera ne vodi posebna evidencija o tome koliko je osoba bilo obuhvaćeno mjerama tajnog nadzora, za koja sve krivična djela, kao ni samo trajanje mjera.
Kao jedan od uslova da se u istrazi primijene mjere tajnog nadzora, potrebno je da je krivično djelo, za koje se sumnja da je počinjeno, iz oblasti organizovanog kriminala i da je za njega zaprijećena kazna zatvora od najmanje 10 godina. Tu primjena mjera nalazi puni smisao, uz napomenu da ovaj vid prikupljanja dokaza može imati i negativne strane, poput zadiranja u privatnost. Tu pojavu, smatraju sagovornici, treba svesti na minimum.
Procedura
Advokat Božo Milonjić pojašnjava za Pobjedu da se mjere tajnog nadzora određuju kada se sumnja da je neko kao saučesnik počinio ili se priprema da počini neko krivično djelo.
“Ako se na drugi način ne mogu prikupiti dokazi ili bi njihovo prikupljanje zahtijevalo nesrazmjerni rizik, onda se prema tim licima može odrediti mjera tajnog nadzora istakao“, je Milonjić.
Prema njegovim riječima, najčešća djela zbog kojih se određuje mjera tajnog nadzora su ona sa elementima organizovanog kriminala, iz oblasti privrednog kriminala, zloupotrebe službenog položaja, otmice, iznude, falsifikovanja i drugih djela predviđenih Zakonom o krivičnom postupku.
“Mjere se određuju kada državni tužilac preda obrazloženi prijedlog za određivanjem mjere tajnog nadzora sudiji za istragu, nakon čega on donosi naredbu. Postoji mogućnost da sudija za istragu izda i usmenu naredbu za određivanje mjera državnom tužiocu, kada postoji opasnost od odlaganja“, dodao je Milonjić.
On je objasnio da, i pored značaja dokaza prikupljenih mjerama tajnog nadzora, ne znači da su drugi dokazi manje bitni, već da svi mogu da se koriste u postupku, pojedinačno ili zajedno.
“U krivičnom postupku, gdje se kao dokazi izvode oni pribavljeni mjerama tajnog nadzora, klijenti se brane na različite načine, zavisno od toga koje im se djelo stavlja na teret. Kada vide da neće moći izdejstvovati povoljnu situaciju za sebe, onda često priznaju krivično djelo, u suprotnom se brane na druge načine“, naveo je Milonjić.
Milonjić pojašnjava da, ukoliko su mjere tajnog nadzora sprovedene nezakonito, odnosno bez dozvole suda, na tako pribavljenim dokazima ne može se zasnivati sudska odluka.
To bi eventualno bio slučaj ako bi tužilac ili sudija za istragu napravili propust prilikom zahtjeva, odnosno izdavanja naredbe.
Vrste mjera
I advokat Srđan Lješković navodi da zakon precizno definiše za koja krivična djela se mjere mogu i odrediti.
“Propisane su Zakonikom o krivičnom postupku. Njime se određuje red poteza od obrazloženog prijedloga državnog tužioca do pisane naredbe sudije za istragu. Mjere mogu obuhvatiti tajni nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora, kao i privatnih razgovora u privatnim ili javnim prostorijama, kao i na otvorenom. Takođe, obuhvataju tajno fotografisanje i vizuelno snimanje u privatnim prostorijama i tajno praćenje i tehničko snimanje lica i predmeta“, istakao je Lješković.
Kako je objasnio, na obrazloženi prijedlog policije, državni tužilac pisanom naredbom može odrediti i neke specifične mjere čiji je cilj da se otkriju teško dokaziva krivična djela.
To se, kako je kazao, izvodi simuliranom kupovinom predmeta ili čak osoba (trafiking), simuliranim davanjem i primanjem mita.
Podrazumijeva i praćenje prevoza i isporuka predmeta krivičnog djela, snimanje razgovora uz prethodno informisanje i saglasnost jednog od učesnika razgovora i angažovanje prikrivenog isljednika i saradnika.
konom propisuje da se sudska odluka ne može zasnivati na dokazima koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i osnovnih sloboda zajemčenih Ustavom.
On je istakao da ne treba gubiti iz vida da se posebne dokazne radnje ipak primjenjuju samo ako postoji osnov sumnje, te da stoga treba maksimalno suzbiti suvišno zadiranje u privatnost sve većeg broja korisnika savremenih tehnologija.
“Potrebno je zadiranje u privatnost svesti na slučajeve u kojima se štite vrijednosti od najvišeg društvenog značaja, kao što su to ljudski život i bezbjednost države. Smatram da u jednom sistemu koji teži demokratiji i vladavini prava, primjeni posebnih dokaznih radnji načelno ne bi trebalo pribjegavati u preventivne svrhe. Smatram da još jedno ograničenje koje bi trebalo poštovati radi što bolje zaštite privatnosti je primjena tajnog nadzora komunikacije prema tačno određenom licu i prema sredstvima komuniciranja“, naveo je Lješković.
Važan dokaz u postupku
Advokatica Gorica Vujisić pojasnila je da su mjere tajnog nadzora izuzetno važne u dokazivanju, ako su sprovedene na zakonit način.
“Uglavnom se na pretresu predstavljaju preslušavanjem snimljenih telefonskih razgovora. Klijent se ne može braniti da to nije njegov glas i slično. Obično se u tim razgovorima upotrebljavaju šifre, odnosno riječi koje su poznate tim sagovornicima i upravo tu se i ogleda značaj mjera kao dokaznog sredstva“, kazala je Vujisić.
Kako je istakla, optuženi su onemogućeni da se dogovaraju kako bi svoje razgovore predstavili u nekom drugom značenju, jer nijesu znali da su bili pod mjerama.
Što je sa mjerama koje ne rezultiraju sudskim epilogom…
Prema riječima advokata Srđana Lješkovića, opravdanost narušavanja privatnosti dovodi u pitanje i sama činjenica da, ukoliko do krivičnog postupka nikada ne dođe, gotovo je izvjesno da se ništa neće ni saznati o svim onim situacijama kada je, kako to samo po sebi proizilazi, neopravdano povrijeđena privatnost jednog lica.
“Takvo postupanje negativno utiče na buduće slučajeve tajnih mjera nadzora, jer se ne razvijaju mehanizmi za kritičko i objektivno razlikovanje nepotrebnog od potrebnog primjenjivanja posebnih dokaznih radnji, čemu bi i te kako doprinijelo učešće lica o čijoj privatnosti je riječ u cijeloj proceduri. Rokovi za trajanje mjera tajnog nadzora takođe su problematični, kao i ovlašćenja policije kada su u pitanju pristupi bazama podataka mobilnih operatera” zaključio je Lješković.
On naglašava da sudija za istragu može jedini donijeti odluku u pogledu dostavljanja podataka o elektronskom komunikacionom saobraćaju i o bankovnim računima i bankovnim transakcijama.
Preporučeno
“Osobe koje su bile pod nezakonitom primjenom posebnih ovlašćenja koja imaju bezbjednosne službe moraju imati neku mogućnost pravnog lijeka. Odnosno pravo na tužbu za nadoknadu štete pred sudom. Međutim, sve zavisi od znanja osobe koja je praćena o nezakonitoj primjeni mjera prema njoj, što je i dodatno onemogućeno praksom neobavještavanja građana o tome da su nad njima primijenjene mjere tajnog nadzora“, pojasnio je Lješković.
