Video
“Pa onda ne biva da u isto vrijeme podržite Tomu Buzova i ekipu iz Hrvatske koja pravi film o ovom heroju i sa druge strane Crkvu Srbije pod čijim okriljem je održana promocija knjige Tominog ubice Milana Lukića. Filmski centar Crne Gore je, čini se, odabrao svoju stranu, a to je strana monstruma Lukića. A na čijoj strani si ti, Crna Goro?“
Vijest koja je obišla cijeli svijet glasi da je hrvatski kratki film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ reditelja Nebojše Slijepčevića osvojio Zlatnu palmu za najbolji kratki film na 77. filmskom festivalu u Kanu.
Vijest koja je odmah potom obišla Crnu Goru glasi da je producentska ekipa ovog projekta 2022. godine zatražila podršku od Filmskog centra Crne Gore na konkursu za sufinansiranje manjinskih koprodukcija, ali su tada odbijeni.
Epski promašaj ili ciljana nezainteresovanost
Kako se čini Filmski centar Crne Gore je imao tada “prečeg posla“. Možda su kadili prostorije, možda su išli na nekakvo crkveno pojanje, možda su se bavili četničkim saborima, shvatili ste, možda su radili sve što bi radio i svaki drugi litijaš na njihovom mjestu kad im se spomene Hrvatska i pogotovo film o nekakvom vojnom JNA licu koje se suprotstavilo četničkom krvoloku Milanu Lukiću, a koji je u 27. februara 1993. sa svojom paravojnom jedinicom “Osvetnici“ oteo i pobio putnike iz voza na relaciji Beograd-Bar, samo zato što su se drugačije zvali. Ubijeno je tada 18 Bošnjaka i jedan Hrvat, Tomo Buzov.
O kakvom epskom promašaju Filmskog centra Crne Gore se radi, svjedoči i činjenica da je uoči ovogodišnjeg Kanskog festivala bilo prijavljeno gotovo 4.200 kratkih filmova, a njih 10 je bilo u takmičarskoj selekciji i na koncu je Slijepčevićev sjajni film “Čovjek koji nije mogao šutjeti“ zasluženo odnio pobjedu.
Ili možda nije riječ o “epskom promašaju“, nego o ciljanoj nezainteresovanosti Filmskog centra Crne Gore i ekipe koja ga vodi.
A zašto je to tako?
Ako znamo da je na čelu Filmskog centra Crne Gore Aleksandra Božović, nekad kandidatkinja desničarskih Dveri dobro se ovo ikako završilo i dobro da ljudi iz Hrvatske produkcije nisu kamenicama potjerani iz “osvježene“ Crne Gore.
Jer je, nemojte to zaboraviti, Božovićeva bila i ostala pulenka Vesne Bratić, žene-četnika po vlastitom zvanju, a prije toga je radila i kao savjetnica direktora Kulturnog centra Novoga Sada Andreja Fajgelja, ultranacionaliste čiji su stavovi gotovo na rubu neofašizma. I ona ga je savjetovala!
Divnih li preporuka, Bože mili!
Sreća pa se (još) ne snima film o Milanu Lukiću kao heroju
Dobro je da pod ovakvim rukovodstvom nije snimljen kakav afirmativan film o Milanu Lukiću, monstrumu koji je pobio otete ljude sa stanice Štrpci, računajući i Tomu Buzova.
I nemojte da vam je ovakva misao strana i daleka. Nemojte da mislite kako je tako nešto nemoguće jer su 2011. godine u julu mjesecu, sveštenici Crkve Srbije, dakle duhovni pokrovitelji i Bratićke i Božovićeve održali promociju knjige tog istog Milana Lukića, monstruma, ratnog zločinca i masovnog ubice u pazite sad, u prostorijama hrama svetog Save na Vračaru u Beogradu. Malo li je?!
Za one koji ne znaju, monstrum Milan Lukić je osim po otmici i ubistvu nevinih civila sa stanice Štrpci poznat i po paljenju živih ljudi u Pionirskoj ulici u Višegradu. Milan Lukić je proglašen krivim za ubistvo 59 muslimanskih žena, djece i staraca. Žrtve su 14. ljuna 1992. zaključane u jednoj prostoriji u kući koja je nakon toga zapaljena. Utvrđeno je da je Milan Lukić u toj prostoriji postavio eksplozivnu napravu od koje se kuća zapalila. Onda je pucao u ljude koji su pokušali pobjeći iz kuće u plamenu.
Takođe je proglašen krivim za ubistvo najmanje 60 muslimanskih civila u jednoj kući u višegradskom naselju Bikavac 27. juna 1992. godine. Pretresno vijeće Haaškog tribunala je utvrdilo da su Milan Lukić i još jedna naoružana grupa prisilili civile da uđu u kuću, nakon čega su blokirali sve izlaze, a u kuću ubacili nekoliko eksplozivnih naprava i benzin i zapalili je.
Ovo je samo mali dio arhipelaga užasa koji je napravio nečovjek Lukić i zbog kojeg je osuđen na doživotnu robiju.
Malo li je!
I takvom nečovjeku se suprotstavio Tomo Buzov, ustao je i kazao:
“Stanite, ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!“ Za kaznu je i on strijeljan.
I vi onda, kad vam predoče ovakav scenario, priču o heroju, priču o čovjeku koji nadilazi sve nas, kažete producentskoj ekipi, ma jok to nas ne interesuje, nije to za nas. Ili, nema to umjetničku vrijednost. A bilo je i takvih padobranaca u Filmskom centru kojima Slijepčevićeva priča nije imala “neophodnu umjetničku vrijednost“. Eto, u Kanu ima, ali u Podgorici osvježenoj nema.
Pa vi meni kažite kako da tumačim tu poziciju Filmskog centra Crne Gorena čijem čelu je (bivša) Zavetnica? Teško da je riječ o “slučajnoj, proceduralnoj grešci“.
Prije će biti da je sve onako kako i treba biti u zemlji poraženoj, u zemlji u kojoj su kleronacionalisti došli na kormilo, a neočetnici veličanjem zločinaca ucjenjuju ono malo normalnih ljudi kako stignu.
Pa onda ne biva da u isto vrijeme podržite Tomu Buzova i ekipu iz Hrvatske koja pravi film o ovom heroju i Crkvu Srbije sa druge strane pod čijim okriljem je održana promocija knjige Tominog ubice Milana Lukića. Filmski centar Crne Gore je, čini se odabrao svoju stranu, a to je ona monstruma Lukića. A na čijoj strani si ti, Crna Goro?
Preporučeno
Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
