Nezavisni bioskopi odumiru u eri striming platformi, kazao je nedavno čuveni iranski autor Mohsen Makhmalbaf, inače vodeći glas art house filma. Najskorije, Vil Smit, nominovan za Oskara u filmu “King Richard”, svojih 40 miliona dolara zarade podijelio je ostatku glumačke ekipe kako bi im nadoknadio finansijske gubitke toga što je studio odlučio da premijera filma bude istovremeno i u bioskopu i na striming servisu.

Ono što je neupitno, ekspanzija striming platformi je u punom zamahu, na globalnom nivou. Ni Crna Gora ne zaostaje u ovom pogledu. Tako je, osim Netflixa i Amazon Prime, kod nas odnedavno dostupan i HBO Max, a od ljeta će biti i Disney Plus.

O uticaju striming platformi na bioskopsku djelatnost, filmske radnike, ali i na sveukupni društveni segment pričali smo sa producentom i bivšim direktorom Filmskog centra Sehadom Čekićem i našim istaknutim rediteljem i ujedno predsjednikom Udruženja filmskih producenata i reditelja Crne Gore – Ivanom Marinovićem.

Striming platforme, navodi Čekić za Standard, postale su nezaobilazni dio našeg svakodnevnog života i, naravno, da često na njima odgledam određene sadržaje.

“Postoji veliki broj servisa, pretplatnik sam više njih, a posebno bih istakao MUBI, posvećen filmovima koje je mnogo teže pronaći i daju uvid u jednu, rekao bih, paralelnu svjetsku kinematografiju. Platforme nude određene ekskluzivne sadržaje i obično je to razlog za njihovo korišćenje, a ponekad pretraga i pregled filmova i serija i premišljanja oko toga šta gledati odrade posao”, pojašnjava on.

Marinović već godinama prati šta rade Netflix i HBO, pogotovo u ovom dijelu godine kada Netflix nudi svoje pretendente na nagrade.

“U zadnjih par mjeseci upravo zbog Netflixa gledam npr. američki ‘The Office’, koji da nije te platforme vjerovatno nikad ne bih pogledao. Takođe, zahvaljujući platformi EFA-e, čiji sam član, koristim i tu mogućnost da pogledam godišnju odabranu evropsku filmsku produkciju”, naglašava reditelj.

Da li su striming platforme budućnost kinematografije ili pak samo smetnja bioskopima? Koliko trpi bioskopska djelatnost, u ovom slučaju, i samim tim i filmski radnici koji nisu povezani sa većim studijima?

“Uticaj striming platformi predstavlja vrlo bitno i komplikovano pitanje bez jednoznačnog odgovora, posebno u kontekstu, sad već, dugotrajuće pandemije, koja je uticala na promjenu naših socijalnih navika. Prekogranične striming platforme (poput Netflixa, Amazon Prime-a, HBOMax i sl.) su postale ne samo bitan faktor globalne filmske industrije, već utiču i na očekivanja i navike publike. Podatak da Netflix ima preko 200 miliona tzv. članova širom svijeta, a da je moguće otvoriti nekoliko podnaloga na više uređaja govori o tome da je on prisutan skoro svugdje gdje za to trenutno postoje uslovi i bilo kakva vrsta interesovanja. Platforme su izmijenile, u određenoj mjeri, osnovne principe kinematografije, jer se bave direktnom distribucijom, bez posrednika, a uveliko se oslanjaju na tzv. user-friendly iskustvo, bilo u tehničkom, bilo u smislu sadržaja. Pristup im je maksimalno pojednostavljen, ukidaju se sve smetnje (poput opcije preskakanja uvodnih špica epizoda serije i, naravno, bindžovanja!) I personalizovanja iskustva putem napredne upotrebe vještačke inteligencije I složenih algoritama koji prate ponašanje na internetu i izbore koje naprave korisnici”, navodi Čekić.

Netflix je, u tom smislu, dodaje on, marketinški trijumf, koji pruža lekcije iz unapređenja prodaje i istraživanja tržišta, sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama.

“Sa druge strane, sadržaj je obiman, uz naglasak na ekskluzivnosti, a popularnim naslovima dodaju se i sadržaji prestižnih autora (poput Skorsezea, Kuarona, Kempion i dr.) te je sve većem broju ljudi teže da jednostrano ospore njihovu ukupnu ponudu. Globalne platforme sa sobom nude opasnost uniformizacije sadržaja i gubljenja sadržaja koji se ne uklapaju u njihove potrage za generalnim ukusom, a to je posebna prijetnja za manje kinematografije i djela koja se ne uklapaju u ono što selektuju par velikih platformi. Uz to, one su poslovna ekstenzija velikih tehnoloških divova ili se povezuju sa drugim servisima te, u tom smislu, galopiraju ka potpunom ovladavanju tržištem. Međutim, to je pitanje kojem i zemlje Evropske unije sve više posvećuju ozbiljnu pažnju, na različite načine, a jedan od najznačajnijih je da prekogranične platforme dio profita ostvarenog u određenoj državi redistribuiraju u proizvodnju originalnih sadržaja u toj zemlji. Valja, u tom smislu, da i u Crnoj Gori razgovaramo o AVMS direktivi Evropske unije”, ocjenjuje naš sagovornik.

Prema riječima Marinovića striming platforme nisu budućnost već sadašnjost kinematografije razvijenih tržišta. Jedno su bioskopi, ističe on, a drugo su filmski radnici koji nisu povezani sa studijima. Bioskopi su odavno istisnuli većinu nezavisne produkcije sa svojih repertoara, i bili su 20 godina dominantno sluge velikih studija i blokbaster filmova.

“Filmske produkcije u Evropi uglavnom funkcionišu van tih okvira i bore se za jako mali % prostora. Moguće da će sada sve veće učešće VOD platformi u totalu, sa premijerama blokbastera koje vezuju za svoje usluge, rasteretiti bioskope tako da se prostor i količina raspoloživih termina za nezavisne produkcije proširi. Svakako bioskopi sve više postaju pitanje ‘događaja’ poput pozorišta ili opere, a sve manje neke redovne navike gledalaca. Mada naše tržište ima svoju logiku, domaći filmovi su rado gledani i mi treba da tražimo svoju paradigmu u okviru ukupne kulturne ponude koja ionako nije bog zna šta, pa time i bioskop može da igra značajniju ulogu”, kaže Marinović.

Ono što se zaboravlja, tvrdi on, je da se publika gradi.

“Mi bi morali da razvijamo svoju publiku kroz obrazovanje i informisanje, i da time gradimo i sopstvene navike i kulturu. Ako ne postoji svijest i vođenje kulturne politike koja to prepoznaje, koja razumije da je to rad, proces i ulaganje, onda smo prepušteni kiču i neukusu koji će algoritmi društvenih mreža samo da pojačavaju. U velikim gradovima po svijetu je normalna stvar da se i mimo festivala, i na nekom redovnom repertoaru organizuju nakon projekcija filma razgovori sa nekim od glumaca ili autorske ekipe, gdje publika ima mogućnost da komunicira direktno i da samim tim i dobije zanimljivije iskustvo u odnosu na ono koje mogu da imaju i kući uz TV. To je interakcija koja oplemenjuje obje strane. U Crnoj Gori čak ni festivalska publika nije sklona toj vrsti interakcije. To je recimo nešto na čemu može da se radi, u smislu kultivisanja publike, ali i u smislu organizacije samog repertoara koji nudi kvalitetan sadržaj”, predlaže Marinović.

Kada je, pak, riječ o socijalnom aspektu priče, izvjesna je introvertnost društva, mahom današnje omladine, jer kada vam je za mjesečnu pretplatu sve dostupno na klik, “dejt u bioskopu” zamijenili su “Netflix i kuliranje”, pa i nema razloga napustiti udobnost kuće. Gdje nas to ostavlja kao društvo, šta možemo očekivati za 20, 30 godina? Imaju li bioskopi uopšte budućnost, samim tim i mi kao društvena bića?

Kako smatra Čekić, glavni odgovor, zapravo, kreće od pitanja: šta je nama film, koliki je stepen filmske kulture, kakvi su bioskopi i njihov menadžment i sl. Uz to, dodaje on, valja imati na umu da u Crnoj Gori govorimo o vrlo specifičnoj, maloj sredini, sa svim tržišnim limitima i apatijom koja postaje prva asocijacija na kulturu i umjetnost. Multipleksi će imati vrlo ekskluzivnu poziciju i dalje za visokobudžetne filmove, koji će pružati iskustvo spektakla.

“‘Spider-Man: No Way Home’ pokazao je svojim rezultatima u bioskopima širom svijeta da ni pandemija ne može da zaustavi zainteresovanu publiku koja smatra da je određeni film namijenjen iskustvu gledanja na velikom platnu, uz druge ljude sa kojima će promptno razmijeniti utiske (što i nije mnogo drugačije od sporta). Tendencija opšte infantilizacije ima udjela u tome, uz sve marketinške i druge trikove. Uz blokbastere, biće tu mjesta i za filmove koji postanu dio interesovanja medija i zajednice iz različitih razloga. Filmovi namijenjeni starijoj ili upućenijoj publici nestaju sa repertoara bioskopa, a to je trend koji dugo traje, te se uzrok ne može pripisati ekskluzivno striming servisima. Štoviše, određeni filmovi namijenjeni ne tako širokoj publici ne bi ni bili napravljeni da nije bilo platformi, koje, s vremena na vrijeme, obogaćuju svoju ponudu filmovima prestižnih autora (poput ‘Irishman’ Martina Skorsezea ili ‘Roma’ Alfonsa Kuarona)”, podsjeća on.

Iskustvo zajedničkog gledanja filmova je sada već duboko ukorijenjeno u sliku savremenog čovjeka o normalnom, regularnom (urbanom) životu, te smatra da to neće brzo iščeznuti.

“Sa druge strane, i možda najvažnije za nas, opstaće bioskopi koji su vezani za zajednicu i nude publici pažljivo odabrane naslove, praćene i drugim aktivnostima u svrhu njihove animacije, te time prevazilaze okvire tradicionalnog shvaćenog bioskopa. Neophodan je, između ostalog, jedan proaktivniji pristup u upravljanju bioskopima i pažljivo osmišljena programska raznolikost kako bi bioskopi bili mjesto koje pruža šire mogućnosti publici. Posebno je to bitno za bioskope u javnim prostorima, čiji bi programi, nastup i poslovna kultura morali da budu na značajnije višem nivou. Konačno, da zaokružimo, bioskopi i striming platforme su sadašnjost i budućnost kinematografije, a svako malo će i jedni i drugi modifikovati sopstvene kapacitete i uređivati koegzistenciju“, poručuje Čekić.

Za 30 godina niko ne može da kaže šta će biti, veoma teško je prognozirati i narednih pet, dodaje Marinović.

“Izvjesno je da velike korporacije i razvijaju i ulažu u nešto što se zove ‘metaverse’ iliti internet 3.0 koji bi zamijenio današnju dinamiku sa društvenih mreža, i stvorio drugačiji interaktivni prostor. Koliko je sve to održivo, kao i šta će biti pozitivne i negativne implikacije – zaista je teško u ovom momentu prognozirati. Šanse su da će društveni događaji time postati sve virtuelniji, vjerovatno i kombinovani sa realnim prostorom. Za različite događaje imaćete dio prave i dio virtuelne publike. U nekim slučajevima će virtuelni model da prevlada”, priča on.

Kad je film u pitanju izvjesno je da će pretplatnički model da dominira, da Netflix, Disney+ i slični žele da budu u svakom domu izvjesni koliko i vodovod, kao i da će rat kablovskih operatera koji su izazvali hiperprodukciju serija da se nastavi jer je i to rat za pretplatnički model i ogroman protok novca je u pitanju, smatra naš istaknuti reditelj.

“Rezultati bioskopa u ovom periodu gdje se nazire kraj pandemije su impresivni, čime se sluti opstanak trenutnog modela koji forsira blokbastere. Što se naše društvenosti tiče – biće to različito u različitim djelovima svijeta. Pariz će uvijek imati svoje bioskope i svoju publiku jer je to dio njihove kulture koju grade i njeguju generacijama. Mi ćemo ostati tu gdje jesmo – na obodu civilizacije, gdje će stvari veoma teško da se mijenjaju nabolje“, zaključuje razgovor za Standard u pomalo pesimističnom tonu Marinović. M.R.