Kultna emisija “Zapis”, dr Miomira Maroša slavi dvije decenije. A za sve ljubitelje pisane riječi autor je objedinio svoje najbolje reportaže u izdanjima “Zapisana Crna Gora 1 i 2”, koje su nedavno predstavljene u Podgorici.

“Reportaže dr Miomira Maroša predstavljaju novinarske medaljone i jezičke poslastice zahvaljujući, prevashodno, autorovom znalačkom odabiru krajeva i ljudi. Kontrasti Crne Gore (krajolika i mještana) vješto su predstavljeni u ‘Zapisima’, zato je ovo kultna emisija i zato ‘Zapisana Crna Gora’ predstavlja udžbenik sa kojim je lakše ‘položiti’ ispite iz života i mudrosti. Niđe bogatstva cijele Crne Gore nijesu stala kao u ‘Zapisima’. Tu ona traju – duhovna najviše”, napisao je u recenziji, dr Draško Došljak, univerzitetski profesor.

Uz sada već kultnu emisiju “Zapis” stasavali ste i Vi kao autor/novinar, ali i Vaši mnogobrojni gledaoci. Emisija, koju prate svi od 7-77 godina, i dalje traje, upravo zato jer se kvalitet kvalitet ne da osporiti. Šta Vam predstavlja posebno zadovoljstvo, ali i najveći izazov?

Na ideju za emisiju reportažnog tipa došao je urednik Drugog programa Milorad Đurković 2002. godine, smatrajući da mi više pristaje reporterski posao i teren, nego informativa kojom sam bio opčinjen od djetinjstva. Najveće zadovoljstvo sa “Zapisom” je odlazak na teren po lijepom vremenu i doček kod dobrih domaćina u selima i na katunima. Najveći izazov je da emisiju uradim tako da bude gledljiva u dobu kad je kod gledalaca sve manje pažnje.

Kako ste došli na ideju da intervjue i reportaže objedinite u ovim izdanjima, tačnije, šta je bio primarni motiv za tako nešto?

Ideja za knjigu je došla čim je krenuo “Zapis” iako je realizovana nakon skoro 20 godina. Predložio mi je to veteran novinarstva Mihailo Kokan Miljanić koji je napisao jedini naš novinarski priručnik. Kad sam završio sve škole, sjetio sam se da sam dužan “Zapisu”. Druga knjiga je nastala kao bijeg od korone.

Kako ste pravili odabir “ljudi i krajeva pomena vrijednih”?

Gledao sam da podsjetim na prve priče o neobičnim ljudima koje je publika i zaboravila, ali i na najpoznatije likove emisije. Što se tiče krajeva, htio sam da mapiramo cijelu Crnu Goru da bi knjige svi prihvatili kao svoje.

Zašto ljudi vole da gledaju i čitaju obično-neobične priče, i koju draž sa sobom nosi ovaj vid reportaža?

Vole da ih gledaju jer su prirodne, dio su njihovih ili drugih sredina, svako ko voli Crnu Goru, prvenstveno ih zanima što je oko njih. Osim toga, reportaža je opuštajući žanr, a naročito je neophodna kao lijek u ovim teškim vremenima.

Da bi autor bio dobar, mora nakratko disati i preživljavati živote svojih sagovornika. Koliko je to ponekad teško i kako uspijevate da emisija bude svježa i originalna sve ove godine?

Upravo zato što se unosim u priče, emisija i jeste toliko gledana i tako dugo traje. Morate imate to u sebi, tu empatiju, ljubav za ljude. Mislim da mi je to glavna prednost. A emisija je svježa jer stalno istražujem i tako živim. Za originalnost hvala roditeljima, tako sam rođen. To je ovdje prednost, ali u nekim drugim stvarima možda i nije.

Kada biste morali da izdvojite, ko od sagovornika u Vašoj bogatoj karijeri je ostavio najveći utisak na Vas i zašto?

Posljednja crnogorska virdžina Stana Cerović iz Tušine kod Šavnika i dječak Božo Filipović sa Lukavice jer su oboje oličenje dječačkog duha.

Dok je danas sve obojeno i našminkano, pravih ljudskih priča, onih koje znače i ostavljaju traga sve više nedostaje u današnje vrijeme. Zašto mislite da je to slučaj?

Teško je putovati da bi se tragalo, zahtijeva sredstva i opredijeljenu ekipu. Slabo se cijeni kvalitet. Poenta je danas u kvantitetu i u gledanosti, tj. share-u, a ne u pričama koje ostaju za sva vremena.

Kako ste zadovoljni dosadašnjim reakcijama na knjige i koliko je bilo nužno objavljivanje ovog blaga crnogorskog kulturnog nasljeđa? Da li su Zapisi prepoznati kao takvi?

Pandemija i trendovi su učinili svoje. Knjige se ne cijene od svih dovoljno. Ipak, one su neprolazne i pronađu svoju publiku i podržavaoce. Vidjećemo, teška su vremena, ali neću stati. “Zapis” je sam po sebi crnogorsko kulturno nasljeđe i etnološko blago. Sa njim sam ušao i u Leksikon etnologije Crne Gore kao jedan od pisaca pojedinih odrednica i član Odbora za etnologiju CANU. To je za mene sasvim dovoljno. A ocjene publike su mi draže od svega! M.R.